XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Poezija Martina Ilića

Vjetar

Najtužniji vjetar
puše zimi.
Tišina koju nosi
ostavlja bez daha,
a hladnoća do kostiju
prodire. Vjetar zemlju
mladih pretvara u
otok starih, jer se
sivilo samoće tek
u sitne, zimske,
obalne sate na
koži osjeti. Tek se
u te sitne sate
na selu čuje plač
umorne starice,
ostavljene u samici
vlastitih misli.
I pjeva bura svoju
pjesmu. Pjevat će
i kada nas ne bude.

 

 

Šuma

Hodam šumom.
Kamo idem?

Dolazim k tebi,
draga moja Božice.
Kročim ovim
neistraženim stazama
da ti dotaknem ruke,
bedra i kosu. Vidim
te, o draga Božice,
kako stojiš pored
drveća.

Drveća
koja se od tvoje
žarke ljepote gube
u odsjaju plave
kose. Neiskvarena
si odjećom i mislima,
stojiš čista kao Eter
božanski. Prilazim ti,
a ti me osmijehom
potičeš da istražim
njegovo značenje.
U nadohvatu ruke
stojiš, tvoj dodir
obasjan Suncem
i njegovom toplinom.
Oči tvoje skrivaju
Božji plan, arhipelag
ljepote skrojene za
ljudski um. Gledam
u njih, draga moja,
dok se stapamo
u beskonačnosti.

Hodam šumom.
Idem k Sreći.

 

Rat

Hrane nemam.
Ne sjećam se
topline koju nosi
namirnica Života.
Počeo sam jesti
metke. Jedan je
dovoljan da mi
utaži glad.

Pića nemam.
Ne sjećam se
vlažnosti koju nosi
osvježenje Života.
Počeo sam piti
krv. Jedna kap je
dovoljna da mi
ugasi žeđ.

Nade nemam.

Jer postadoh Smrt,
Aresova suputnica
koja zahvaća i
one žive, jer iz rata
se svi vraćaju bez
Života.
Umjetnici

Zamišljam život kao plod
velebne mašte, skrojen prema
idejama sanjarskih ideja.
Skladao je moju kompoziciju
gledajući kroz prozor, razmišljajući
o oblacima na nebeskom Okeanu.
Smucao se danima po labirintu
vlastitih misli, ne tražeći izlaz,
već pokušavajući se pronaći
na mjestu gdje se još dosad nije
izgubio. To mu je trebalo.
Izgubiti se u svojim mislima.

Motiv oblaka mu se svidi,
pa tako stvori čovjeka koji
nikada nije na zemlji, već
se bezrižno kreće plavim
platnom na brodu bezbrige.
U zbilju prizove ovisnika
o snovima, kročitelja
rajskih polja. Naslika mene.
Nakon slikanja, dosadilo mu je
gledati stvoreno. Želio je slušati
porođenu simfoniju, dotaknuti
ušima simpozij upriličenih boja.
Uze molitvu iz budističkih
hramova, presveti „OM“ i
podari ga umu stvorenoga.
Utisnuo mu je i vječnu tišinu
u koju se može povući ako
mu bude teško. Opjeva mene.
Remek-djelo se krenulo nazirati.
Iako slika govori tisuću riječi,
potreban je potpis slova kao
utjelovljenje prenešene poruke.
Upiše u stvoreno biće njegovu
priču, dodaje mu dubinu
neusporedivu s onime što pozna.
Točka na i svakog stvaranja
njegov je Omega, odnosno
stvarateljev trag.
Potpiše se. Napiše mene.

Svojim razmišljanjem stvori umjetnik
novoga mene. Stvori i tebe.
Ljepota svijeta se
očituje kada umjetnost spoznaje
vlastitu dubinu; a tada zanijeme svi.

 

………….

 

Prazne palube i još praznije nutrine,
očekuju sinove svoje. Očekuju
barbe i derane, starosjedioce
i pridošlice, bonacu i oluju.
Očekuju svoje oslobodioce.
Čekaju bijeg iz mirnih luka.
Nadaju se osjetiti slani
povjetarac pučine koji

klizi po njihovim tijelima,

uvjeravajući ih da nema mjesta na Zemlji
gdje bi radije bili. Ali ljeto je još daleko,
tjerajući ih da u gluhoj tišini miruju.
Napušteni, u luci snivaju otvorena mora
i slatku slobodu. Jer je najveći strah
jednog broda umrijeti u toplom

zagrljaju

luke.

 

Martin Ilić, 4g

 

2

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija