XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Sektor 1 / Fran Kušan Munjin

S

1.dio: Putnik

Bilo je to ledeno jutro , a ljudi su hodali kao mravi po Sektoru 3.  Barem je to Aleksej vidio kroz mutan prozor svoje sobe.

Uspravio se u krevetu, udahnuo je.  Zrak je bio težak i gorak, ulazio je u njega kao nepozvan gost. Oko njega tri crne mrlje i sivilo. Protrljavši oči, mrlje su postale stol, stolica i sat na zidu. Sivilo nije nestalo.

6:00. U redu je, ima još vremena.

Na zidu ispred njega prije je bilo stajalo ogledalo, no davno ga je bacio. Postalo je nepotrebno, kao portret nepoznate osobe. Toliki sati u rudniku promijenili su ga – oči  su mu se udubile i izbljedjele, vrat mu se izdužio i ukočio, leđa savinula, ruke umrtvjele i istanjile.  

Njegov um je potonuo, odražavajući vanjštinu. Svaki dan bi izašao, spreman za borbu…no sve manje.

Vrijeme, nema više smisla. Jedino Toranj.

Zora je vjerojatno bila na obzoru, tanka linija svjetla iznad mrtve zemlje. Nije ju vidio, naravno. Već dugo nitko nije vidio zoru.

Nebo je bilo sivo otkako pamti, a zemlja, ispunjena strojevima…

golema čudovista što vječito kašlju ostatke propalog doba. Stupovi dima uzdižu se toliko visoko da izgleda kao da drže nebo na sebi. Kao u nekoj palači…

palači boli i muke – pomislio je.

Tlo se blago treslo… od srama ili ljutnje, tko će ga znati? Možda obojeg.

Ustao je iz kreveta.

“Ne sjećam se što se dogodilo posljednji tjedan.” promrmljao je.

Ne sjećam se što se dogodilo jučer.

“Nešto je u ovom zraku, uvijek zaboravljam…”promrmljao je.

Smiri se, Aleksej, danas je taj dan. Moras razmišljati čisto.

“Prestajem razlikovati sate od sekunda. Vrijeme, ponekad bježi, curi. Sati prođu u trenutku, a trenutci ponekad ostaju zaleđeni cijelu vječnost.”

Moram uzeti lijekove. Bolestan sam.

“Jesi li?”upitao se Aleksej. Ponekad nije vjerovao vlastitim mislima.

Naravno da jesam, doktor je tako rekao.

“Što je onda s vibracijama? Prije nego što se to dogodi, soba se blago zatrese. Zamišljam li to?”

“Hej, pazi, kamo hodaš, žoharu!” Čovjek ga je udario ramenom, skoro je pao na blatnjavu ulicu.

Kada sam došao ovdje?

Pogledao je oko sebe. Bio je potpuno obučen.

Kada sam se obukao?

Bio je nasred ulice, stajao je parailiziran. Nije osjećao noge. Ljudi su prolazili pokraj njega sa svih strana.

Nitko se nije nikamo žurio. Mirno su marširali, nevidljivi lanci na nogama. Njihove staklaste oči  uperene prema naprijed, a njihov izraz – zakočen između boli i ekstaze.

Mravi.

Kako se ovo dogodilo? Kako smo došli do ovoga? Kada smo im dopustili da nam ovo naprave – da  nam uzmu duše i od njih iskuju čavle i čekiće? Zaista, kada?

Pogledao je sat. 12:00.

Ne, ne, ne, ne. Zakasnit ću na vlak. Alekseju, opet ti se to dogodilo.

Ulica je bila jedina koju je poznavao, bila je samo par koraka široka, no milje i milje dugačka.

Pogledao je na sat. 13:00

Zar ovdje stojim već sat vremena? Sad ću stvarno zakasniti. Moram stići do Prvog sektora.

Alekseju, imas još samo jedan sat. Hodaj. Hodaj.

“Svi smo mi slomljeni. Neki zaboravljaju, prepuštaju se hladnoći željeza, mraku rudnika. Ne krivim ih. Neki uzimaju pilule – samo  da prežive dan. Izađu iz rudnika i odmah potroše dnevnicu na njih.”

Ali ne ja.

Što ja radim? Što sebi govorim u ovom paklu?”

“25.12. 14:00 sati, Prvi sektor, Toivoa kolodvor, Peron 8.”

Jedina misao u mom životu koja ima smisla.

Alekseju, nećes stići, kreni hodati.

“25.12. 14:00 sati, Prvi sektor, Toivoa kolodvor, Peron 8”, pomisli ponovo.

Napravio je jedan korak. Pa još jedan. Kao da ponovno uči hodati. Kao da ima noge od papira.

“25.12. 14:00 sati, Prvi sektor, Toivoa kolodvor, Peron 8.”

Dan kada ću otići odavde.

“Sretan Božić, Alekseju”, promrmljao je sebi i zaputio se prema kolodvoru.

2. dio: Konstantin i tri čaše

Aleksej je mnogo puta prošao ovom ulicom, zapravo svaki dan. No sada ga je obuzimala jeza – kao  da je prvi put ovdje. Prolaznik. Uljez.

I nije, nije ti mjesto ovdje – rekao  si je.

Svaki dan ju je vidio, no zapravo je nije promotrio. Rupe na zidovima, tamne pukotine – posvuda – premale da ih se vidi ako ih ne tražiš.

Pitam se znaju li ovi ljudi da je bijeg tako blizu.

Provukao se kroz mnoštvo – došao do zida – i provukao se kroz jednu pukotinu. I po prvi put – bio je izvan 3. sektora.

Aleksej je bio proveo cijeli život u 3. sektoru. Sektor Mjesečara – tako su ga zvali. Njega je činila samo jedna, ali dugačka ulica, stambene zgrade i mnoštvo rudnika na periferiji grada. 

2. sektor bio je sektor Uličara. Izbačeni iz Prvog, izbjegli osudu na Treći. Nacija kockara i zabavljača, zarobljeni da lutaju između ovih dvaju svjetova.

1. sektor – centar grada, centar svega. Dom Krunolikih – osnivača , gospodara – ili barem tako sebe nazivaju.

Toranj.

 Zvuk beskrajnog koračanja zamro je iza njega i na kratko vrijeme – nastupila je tišina…

Tišina neprekinuta ičime osim povremenog zavijanja mačaka.

Miris koji ga je do tada bio gušio, ispario je. Svako malo osjećao je miris hrane, popraćen zvukom pucketanja vatre.

Tek je sada shvatio koliko je gladan.

Ubrzo su se počeli pojavljivati novi ljudi – Uličari. Bilo ih je malo, kao da se skrivaju, a ponekad bi Aleksej prošao pokraj njih a da ih ne primijeti.

Kao da su stopljeni s ulicom.

Vidio je ljude koji razgovaraju s mačkama, koji sviraju bizarne intrumente, koji čitaju u kanti za smeće.Vidio je mnoge čudnovatosti. “Čudni ljudi”pomislio je Aleksej

Nastavio je hodati. Što je dalje hodao, njegov džep postajao je sve teži.

U njemu – 450 kartica – cijena  vlaka.

Isprva je svako malo provjeravao jesu li ondje – no  što je zalazio dublje u sektor, više nije skidao ruku s njih.

Prošao je pokraj kanala, isprva nije ništa vidio. Međutim, kada je uperio oči, vidio je desetke Uličara okupljenih oko radija iz kojeg je šumio tanak, isprekidan zvuk. “Čudni ljudi”, pomislio je Aleksej.

Govore zaboravljenim jezikom, odbivši prijestolje i izbjegavši lance, vječno željni da promjene definiciju beskućnika.

Hodao je dalje, cijelo vrijeme – samo  naprijed, bez skretanja…

Ako se izgubiš u 2.sektoru – nikada  nećeš izaći.

Rekao si, bez skretanja.

2. sektor nije bio ugodno mjesto. Što je išao dalje, ulice su postajale kraće, a zavoji i uglovi sve češći. Oznake i putokazi bili su davno izbrisani. Labirint.

Više nije hodao ravno. Pomislio je slijediti svjetiljke koje su žarile maslinastom svijetlošću, no one su prestajale i nastavljale se kako bi se sjetile. U trenutku potpunog očaja, Aleksej se pronašao slijedeći jednog štakora, no kad je on šmugnuo u neki otvor, ostao je potpuno bez nade, izgubljen.

Ako se izgubiš u Drugom sektoru, nikada neces izaći – ponavljao  si je.

Lutao je okolo naokolo, bez ikakve nade da će ikada stići na vlak. Čak se pronašao u misli da mu nedostaje 3. sektor, gdje su ulice ravne i gdje zaboravlja na jučer.

I onda, u tom trenutku beznađa, čuo je nešto. Mnoštvo glasova nedaleko od sebe. Otrčao je do ugla i vidio skupinu Uličara na rubu ulice. Bili su mu okrenuti leđima, pognutih glava, uperenih prema nečemu na pločniku.

Aleksej se probio kroz njih…

Aleksej, budalo, nemaš vremena za ovo, moraš ići.

Ispred njega, na tlu  sjedila su dva čovjeka, između njih je bila kutija, a na kutiji tri case –s otvorima prema dolje – i 100 kartica.

“Jesi li spreman?” rekao je jedan čovjek drugome.

Drugi je čovjek je mrko kimnuo i podigao ruku. “Miješaj.”

Kockar je podigao jednu čašu i u nju ispustio kamenčić. Tada je uzeo sve tri čaše u ruke i krenuo ih miješati. Ostali ljudi su uzdahnuli u čudu, čaše se više nisu vidjele, koliko ih je brzo miješao.

Aleksej nikada nije bio vidio nešto takvo.

“Bila je to zvijer s tisuću očiju i još više prstiju” – prva Aleksejeva pomisao. No zapravo, to je bio dječak – nije  mogao imati više od 30 godina. Izgledao je starije zbog odjeće i prljavštine. Toliko koncentriran svojom točkom da je izgubio bahati smješak koji je prije imao, kao da je svu kontrolu dao prstima.

Nosio je dugački kaput, nekoć sigurno ugledan, no sada poderan i prljav. Bio je ugljenasto crne kose i očiju smeđih poput cimeta.

Kockar je prestao miješati, odložio tri čaše i pogledao drugog čovjeka s vražjim smješkom. Drugi čovjek se praktički tresao – gledao je tri čaše, pa kockara, pa opet čaše.

“Prva čaša?” rekao je grbavim glasom.

Kockarov smješak raširio se kada je podigao čašu; nema kamenčića.

Drugi je čovjek udario šakom o stol – izgledao  je kao da ga želi zadaviti – i otišao.

“Tko je sljedeći?” rekao je kockar, grabeći 100 kartica.

Tada je Alekseju sinulo. Bila je to najluđa ideja koja mu je ikada prošla između ušiju.

“Nitko? Bojite se?” rekao je kockar publici. Svi su htjeli gledati, nitko igrati.

Alekseju, to ti je jedina nada – pomislio  je.

“Ja sam sljedeći”, rekao je. Već dugo nije bio rekao ništa tako glasno.

“Ti?” rekao je kockar. “Izgledaš kao somnus. 100 kartica je najmanja svota, Mjesečari nemaju toliko.”

Aleksej je sjeo ispred njega. Posegnuo je rukom u džep i stavio 450 kartica na stol.

Publika je uzdahnula, kockar se ugušio vlastitim riječima. Pjevanje i vrištanje uokolo je zamrlo; svi su došli do kutije.

Kockar ga je blijedo gledao.

“Ovako ćemo”, reče Aleksej. “Ako pobijediš, možeš zadržati sve. Ali ako ja pobijedim, moraš me odvesti do 1.sektora.”

Kockar se iznenadio. Aleksej je pokušao ostati samozadovoljan, ali iznutra je pucao po svim slojevima. Kockar je to vidio.

Vratio mu se vražji smješak.

“U redu, prijatelju, igrat ćemo. Zovem se Konstantin.”

“Aleksej”, rekao je.

Konstantin je ponovo uzeo kamenčić s tla i stavio ga pod jednu čašu. Počeo ih je miješati.

Ljudi oko njega zadržali su dah, cijeli je svijet stao. Čak su i psi prestali lajati.

Aleksej je pokušao gledati čaše, ali nije bio bolji od prijašnjeg čovjeka. Bio je gladan i umoran, a tolike godine u rudniku iskvarile su mu vid.

Konstantin je prestao miješati, a publika je u treptaj oka okrenula glave prema Alekseju.

Aleksej nije znao kakav izraz ima na licu, nije čak ni znao ima li više lice koje može imati izraz.

“Biraj”, reče Konstantin

Kako da izaberem? Ovo je nemoguće, pomisli.

“Za tren”, kaže Konstantin.

I onda, u tom trenutku, još mu jedna misao prođe kroz glavu.

Je li moguće? Nije.

Možda.

To ti je jedina nada.

Hajde, biraj”, reče Konstantin, sada očito nestrpljiv.

Aleksej se uspravi, izdahne i kaže: “Nijedna.”

Muk. Pa onda ne. Meškoljenje, koje je postajalo sve bučnije i žustrije. Piskanje, žamor.

Konstantin se nasmiješi, pobjedonosno. Stavlja svoj dug i tanak prst na prvu čašu.

Podiže je.

Nema kamena.

“Hajde, Somnus, idemo u Prvi  sektor…”

3. dio: Toivoa

Koračajući s Konstantinom, Alekseja je preplavio neobičan osjećaj: bojao ga se, bio je visok i snažan; mogao bi ga svladati bez truda, uzeti 450 zloti, a njega ostaviti na ulici.

No, bilo je u njemu nešto od čega se osjećao sigurno. Njegov hod bio je miran i ujednačen, za razliku od Aleksejeva, koji je šepao par koraka iza njega.

U početku su šutjeli.

Konstantin je zapalio cigaretu, približio je usnama, uvukao dim i izdahnuo. Siva izmaglica kovitlala je pred njegovim očima ledeći se na hladnoći, a zatim isparila. Miris je bio slatkast, Aleksej gotovo prekine tišinu da zamoli jednu, no njegova pluća bila su preslaba; jedva je disao na hladnom zraku.

Na kraju Konstantin prekine tišinu:

“Somnus, zašto želiš ići u Prvi sektor?” upitao ga je usporivši korak.

Aleksej stane; to si je pitanje bio postavljao mjesecima, ali sada, kada ga je netko izrekao, osjećao se zbunjeno.

“Toivoa kolodvor – moram ondje stići na vlak, u 14 sati. Želim otići daleko, negdje gdje nema sektora, gdje nema Uličara i Mjesečara”, pomislio je.

“Ne znam, samo moram”, bilo je sve što je rekao.

“Prvi sektor nije ono što misliš, znaš?” prekine ga Konstantin, potpuno zaboravivši da mu cigareta gori u ruci.

“Kako to misliš?”

“Očekuješ blistava svjetla grada, Somnus, očekuješ da će se svijet promijeniti zbog nekoliko ulica i nekoliko ograda. Međutim, ljudi su ljudi i nikakvi sektori to ne mijenjaju. Krunoliki misle da su sveti zbog svojih kaputa, nakita i pudera, no ispod sve te svile, krzna i kože vrebaju čudovišta. Vrag je dobro obučen, ne zaboravi to, Somnus.”

“Kako znaš toliko o Krunolikima?” upitao Aleksej.

Konstantin se okrenuo i pogledao ga istim pogledom koji mu je dao za vrijeme igre, ali nije odgovorio.

“Hajde, vidjet ćeš sam, ubrzo smo ondje.”

I zaista, dvije ulice dalje ponovno su se zaustavili, ovaj put iznad velike metalne ploče na ulici. Konstantin je kleknuo i počeo podizati ploču.

Aleksej se povuče unazad kad je ploča u potpunosti otkrila mračnu rupu ispod nje.

Konstantin je ustao pomalo crven od napora i rekao: „Evo Somnus, dobrodošao u Prvi sektor.”

Aleksej je isprva bio zbunjen: “Molim? To je ulaz?”

“Jedini ulaz, jedini izlaz”, rekao je Konstantin, nasmiješivši se. Zatim je izvadio upaljač iz džepa, upalio ga i počeo se spuštati ljestvama koje Aleksej dotada nije ni primjetio.

“Hajde, ideš li?” doviknuo je Konstantin.

Aleksej je polako došao do ruba, nogom pronašao ljestve i počeo se spuštati. Posljednji put omirisao je hladni zrak Drugog sektora i uronio glavom u mrak.

Sišavši s ljestava, zatekao se s pola noge uronjene u nešto za što se samo mogao nadati da je voda.

Prvi sektor već je ispunjavao njegova očekivanja.

Slijedeći svjetlo Konstantinova upaljača prehodao je uski tunel. Nije stigao naviknuti se na mrak kada je ugledao još jedne ljestve pred njima. Konstantin se popeo i leđima počeo gurati ploču. Tanka linija svjetla pojavila se na njegovu licu.

“Blistava svjetlost grada”, sjetio se Aleksej.

Cijeli trg bijaše prekriven snijegom – zgrade  pune blago osvijetljenih prozora, ulice na prvu puste, fontane zaleđene na mjestu, a u centru svega stajala je gigantska izobličena jelka, ukrašena stotinom lampica.

Aleksej i Konstantin na trenutak stajahu u tišini iznad rupe, puštajući da snijeg pada po njima; jedini zvuk bilo je brujanje tihe božićne pjesme koja je dopirala s druge strane trga.

Aleksej učini prvi korak prema fontani.

Između zaleđenih slapova, gotovo skriven od pogleda, stajao je zlatni anđeo. Aleksej ga promotri na trenutak: klečao je na podu s glavom u rukama i raširenih krila. Nije mogao dobro vidjeti lice, no učinio mu se poznatim.

“Znaš li otkud Krunoliki dobivaju zlato za ovakve stvari?” upitao je Konstantin, stavljajući mu ruku na rame.

Aleksej zavrti glavom. Naravno da je znao, kopao ga je cijeli život.

“Ironično je, Alekseju, zar ne” nastavio je Konstantin,”…anđeo iz pakla”

Aleksej osjetio njegovu ruku kako napušta rame… htio se okrenuti, ali nije mogao odvratiti pogled od anđela. U idućem trenutku čulo se zatvaranje ploče i tako je ostao sam u Prvom sektoru.

Nije ni primjetio da ga je Konstantin po prvi put oslovio imenom.

Napokon se prisili skrenuti pogled. Zatvorio je oči i jedna suza spustila se niz obraz. Znao je da napušta ovo mjesto, ali sjetio se svih ostalih koji nikada neće.

Svih ostalih anđela.

Obrisao je suzu i počeo hodati prema jelki oko koje se kretalo mnoštvo ljudi u dugim tamnim kaputima i visokim šeširima. Krunoliki.

Opazio je jednu klupu i spodobu koja je sjedila na njoj. Polako je prišao i sjeo pokraj Krunolikog. Bio je to starac iznimno dugačke, ali uredne sive brade. Sjedio je prekriženih nogu i tanke prste omotao oko srebrne drške mahagonijskog štapa. Promatrao je osvijetljeno stablo s neobičnom pažnjom.

“Oprostite?” upita Aleksej.

Starac polako okrene glavu i pogleda ga mirnim smeđim očima.

“Da?” reče starac, samo napola obraćajući pažnju.

“Možete li mi reći gdje je Toivoa kolodvor?”

Starac se namrštio pogledavši na stranu, pa ponovo u Alekseja.

“Molim?” rekao je napokon.

“Trebam na vlak, na Toivoa kolodvoru”, rekao je Aleksej, gubeći strpljenje.

“Tko ste vi? Zašto pokušavate zbijati sa strancem takve neukusne šale?“

Alekseju je krv prestala teći, dah mu se zaustavio u grlu. Ponovo osjeti vibracije; nije osjećao ni ruke ni noge.

“Želite reći da ne znate gdje je Toivoa kolodvor?” jedva izgovori.

“Ne, želim reći da ne postoji kolodvor ovdje u Prvom sektoru. Nikada nije ni postojao.”rekao je starac najzad mirno, nesvjesan svega onoga što se u Alekseju događalo.

Nije se trudio više išta reći.

Aleksej ustane osjećajući svaku kost u tijelu, osjećajući svaku pahulju kao nož u svojim leđima. Počeo je hodati, no nije mario za smjer.

“Hej vi, što vam je?!!” čuo je kako starac viče iz daljine, ali se ne okrene.

Hodao je; hodao dok mu noge nisu popustile,a onda je puzao; puzao koliko su ruke mogle izdržati.

Srušio se na ledenu zemlju i progutao snijeg. Nije mogao disati, no više nije ni htio.

Zadnjim snagama podigao je glavu i pogledao zlatnog anđela još jedanput.

“Ja sam Mjesečar”, izusti.

Zaklopivši oči, još je čuo kako satovi odzvanjaju 14.

                                                                                                      Fran Kušan Munjin, 2.e

04.06.2019.

1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija