XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Strast, ljubav i mržnja u Hamletu / Marina Hajdarović

Dramski sukob u Shakespearovoj drami Hamlet temelji se na mračnoj mržnji danskog kraljevića Hamleta prema izopačenim događajima na dvoru njegova strica. On im se suprotstavlja. Spletke poput tinte boje vodeni svijet srednjovjekovne Danske u Elsinoru. S druge strane, pružaju se kraci strastvene želje za moći i vlasti te sluzava težnja lagodnom životu većine ostalih likova. Nježne, crvene niti ljubavi koje jedine mogu povezati suprotstavljene strane bivaju lako pokidane u tom burnom okružju. Ovaj zamršeni prizor oslikan je racionalna propitivanja glavnog lika.

Drama Hamlet počiva na razmatranju moralne ispravnosti odnosa i postupaka u obitelji i društvu. Takvi su postupci osveta za ubojstvo oca i udaja za muževa brata svega dva mjeseca nakon muževe smrti koji, premda jasno definirani s Hamletova stajališta, stvaraju dileme čitatelju. Je li ispravno oduzeti nečiji život jer je ta osoba učinila isto nekom drugom? Srozavamo li se tada na njezinu razinu, do istoga grijeha? Na prvi pogled, ubojstvo podmukle, nasilne osobe, spremne činiti zlo drugima doima se ispravnim i ostavlja društvo čišćim. Međutim, tko je individua da sudi? Ovdje na scenu stupaju mržnja, ljubav i strast. Hamlet ima visoke ideale koji ga navode na osudu majke, novoga kralja i njegovih podanika te svih koji žive nedoličnim životom. Propituje smisao života i ljudskih mizernih poteza. U svakom je pogledu učen i razuman, nije ishitren, pa ipak ga ljubav prema pokojnom ocu, koja izazove bujicu mržnje prema stricu i ujaku, istodobno dovodi do zaključka da je osveta jedino ispravno rješenje. Na tom putu gubi se osjećaj vrijednosti pojedinačnog života te Hamlet, suočen s prepredenim dvoranima koji pokušavaju ukloniti prijetnju koju im on stvara, nošen težnjom za ispravljanjem nepravde, bez grižnje savjeti šalje u smrt likove koji stoje između njega i osvete. Jednom kada je prekoračio prag uzevši dijeljenje pravde u svoje ruke, zaključci koje donosi različiti su onih do kojih bi došao hladne glave. To nikako ne znači da je poludio, njegov um radi bistro,  omogućujući mu da jasno i precizno prozre urotu protiv sebe, u hodu smisli plan kako bi potvrdio krivnju sadašnjega kralja, kupi vrijeme izigravajući ludilo, a u razgovorima okretnim doskočicama jasno izrazi mišljenje o sustavu i prijetvornosti za što mu nitko ne može prigovoriti jer se smatra neuračunljivim. Jedini smisao njegova života, koji bi si radije oduzeo da ne mora živjeti među ovozemaljskim pakostima, samo kad bi smio, jest osveta. U poopćavanju svakog čina, tražeći njegovo dublje značenje, Hamlet nesvjesno sebi stvara pogled na siv, monoton i neizdrživ pejzaž iz kojeg je izbrisana svaka radost. U tom krajoliku ljubav ne postoji te se prekrasna prilika mlade, dražesne Ofelije pretvara tek u oruđe. Poigrava se njome ne shvaćajući što čini, vjerujući kako joj pomaže vidjeti jasniju sliku zlog, pokvarenog svijeta. Trenutak spoznaje dolazi prekasno, onda kad sav Ofelijin sjaj biva zasvagda zatrpan zemljom. Ona je, s druge strane, vođena ljubavlju i empatijom, uz u srednjem vijeku nezaobilazan osjećaj dužnosti i poslušnosti. Kako te dvije vodilje često stoje na različitim stranama, lik mora odabrati većinom između pogibije za slobodu, ljubav, oslobođenje od tlačenja i prilike za dug, raskošan život s cijenom izvlačenja na površinu osobina zbog kojih život postaje neživljiv za slobodan duh. Međutim, Ofeliji je u drami i to onemogućeno jer njena ljubav cvjeta i prema Hamletu i prema obitelji, poglavito ocu. Uvjerena da je Hamlet nikada nije volio, ne uspijevajući mu pomoći u vraćanju razuma i shrvana očevom smrću koju je skrivio njezin dragi, slama se i gubi oslonac u stvarnosti. Na njezino ludilo ne osvrću se previše za razliku od Hamletova koje su pokušali ublažiti, razvedriti ga, te krotka Ofelija završava u rijeci. Vjeruje se da je počinila samoubojstvo, no u stanju u kojem je bila misli teku drugačije. Može li se tada njen čin smatrati jednakim onomu o kojem je razmišljao Hamlet? Ili je Hamletovo zamračenje pogleda na svijet također neka vrsta prikrivene mahnitosti? Čitajući, posve su jasne njegove namjere i razlozi, lako je razumjeti ogorčenost i nadati se uspjehu njegova plana, ali on je ipak višestruki ubojica. Ne žali i ne osvrće se za onima koje je lišio topline i svih mogućnosti koje su se nizale pred njima. U Hamlet je sam protiv svih i čini se da vodi očajničku borbu za ostvarivanje barem nekih ideala, kad je već očito da u danom okružju ne može živjeti sretnim životom. Plemenito, no istovremeno, njegov sukob s cijelim društvom upućuje na to da se u nekim elementima shvaćanja moralnosti razilazi s općeprihvaćenim standardima jer ne dopušta nikomu da mu se pridruži u borbi, otpisuje one za koje bi čitatelji koji podržavaju Hamletove postupke rekli da teže jednakom dobru.

Zapitavši se kako međusobno djeluju strast, ljubav i mržnja, u Hamletu se dolazi do mnogobrojnih, gotovo filozofskih proširenih pitanja o kojima se može unedogled raspravljati ili pravih argumenata i nema jer ljudska logika još nije skočila na tu stepenicu. To moguće dovodi do zaključnoga pitanja treba li odgovore u ovom trenutku prepustiti srcu. Za mene je Hamlet borac za svoja uvjerenja, hrabar glas koji je samostalno došao do sudova o svijetu i ustrajao u njima, ali utopljen masom kojoj je odgovaralo drukčije. Djelo je učvrstilo moj stav da svatko treba izgraditi svoj moralni sustav onako kako osjeća da je ispravno, no pritom ga ne forsirati niti nuditi drugima te poštivati tuđe. Svi mi, na kraju krajeva, sami oblikujemo sliku svijeta u kojem živimo i određujemo kojim ćemo intenzitetom pustiti strast te čemu ćemo dati prednost, ljubavi ili mržnji.

Marina Hajdarović, 2c

01.06.2019.

4

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija