XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Ravnoteža / Sven Leo Kupres

Ravnoteža

„Ravnoteža“ Christopha i Wolfganga Lauensteina na prvi je pogled veoma občan kratak animirani film, s jednostavnim stilom animacije. Međutim, sadržaj filma intrigantan je i lijepo ilustrira neke ideje koje smo spomenuli na satu.

Christoph i Wolfgang su, čini se, ciljali na Rousseauovu interpretaciju čovjeka – čovjek je po prirodi dobar, no privatno vlasništvo iskvarilo ga je. Ubrzo nakon što su izvukli glazbenu kutiju, znatiželja likova pretvorila se u pohlepu. Samo je jedan kasnije pokazao altruizam pokušavajući se riješiti kutije, ali nije uspio. Možda je pomalo smiješno da me ovaj crtić naveo na razmišljanje o modernom društvu. Sve mi se više čini da su ljudi postali nevjerojatno sebični (mislim općenito, nemam ništa specifično na umu). Nisam siguran je li to do ljudske prirode ili do društvenoga uređenja. Kako sam se vraćao u povijest, razmišljao sam o drugim uređenjima. Najbolji je primjer komunizam. Kao ideja na papiru zvuči dobro, ali dosada je korišten kako bi se jedna osoba domogla moći. To, izgleda, naginje Hobbesovoj interpretaciji ljudske prirode – oduvijek smo zli, no društvo nas je pripitomilo. Međutim, ja ne mogu razdvojiti Rousseauovu i Hobbesovu interpretaciju. Obje se čine veoma mogućima, a točnost kao da ovisi o našoj osobnosti, tj. jesmo li više optimistični ili pesimistični. Tu se počinjem bojati za ono što znam. Uvijek sam se opisivao trećom opcijom, kao realist. Ne želim naginjati nijednoj teoriji jer svaka je osoba jedinstvena, ne bismo se mogli niti smjeli kategorizirati kao da smo neka životinja ili biljka. Međutim, ako si to ne bismo smjeli dopustiti, zašto onda sebe kategoriziram kao realista? Mogu shvatiti zašto se kategoriziramo. Mi smo vrsta koja teži nekom redu, nekakvoj ravnoteži.

Jedna istina našega svemira jest da se sve može opisati prirodnim zakonima. Mi prema tome nismo ništa drukčiji. Opisani smo osobinama koje su same po sebi donekle kategorizacija. Hrabar, marljiv, lijen, zabavan, smiješan, darežljiv…No možda sve te kategorije koristimo da se ograničimo, da ne uznemirimo ravnotežu. Aha, paradoks svemoći – može li svemoćni Bog ograničiti svoju moć, npr. može li stvoriti kamen tolio težak da ga ni On ne može podići? Odgovor je, čini se, da može, ali ako to može – onda ne može pomaknuti kamen što bi značilo da nije svemoćan. No možemo li uopće usporediti ljudsku vrstu sa svemogućim Bogom?

Izgleda da sam poprilično rastegnuo značenje ovoga sedmominutnog filma. Ne znam ni sam kako sam toliko toga premislio. Crtić govori o ljudskoj pohlepi i ljubomori, a ja sam htio saznati koliko apsurdan lanac misli mogu proizvesti. Pola eseja nije baš imalo veze s temom crtića, no i dalje mogu reći da je veoma dobro osmišljen i potiče vas da razmislite. Mene u svakom slučaju jest.

Sven Leo Kupres, 3. e

02/06/2019

0

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija