XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Gospodar sudbine

Gospodar sudbine

Probudio sam se. Činilo se kao cijelu vječnost otkad sam zadnji puta otvorio oči, kao san koji je izgubljen u zoru. Nisam prepoznao gdje se nalazim. Imao sam osjećaj da su mi sva sjećanja izbrisana. Pokušao sam se sjetiti gdje se nalazim i kako sam došao u ovu prostoriju, međutim, bez sreće. Zatim su dolazila pitanja kao „Tko sam“, „Kako se zovem“ i ta su pitanja ostala neodgovorena. Nalazio sam se u sobi bez prozora,  zidnih ukrasa i namještaja. „Sigurno sanjam“, pomislih. Probao sam prebrojati prste na rukama, način da provjerite sanjate li, i svi su bili tu, njih deset. Polako sam počeo paničariti i ponovno šarati pogledom po misterioznoj sobi u kojoj se nalazim.

Preko puta moga kreveta, nalazila su se također bijela, kao i zidovi, vrata sa zlatnom drškom. Iznad njih, nalazio se bijeli sat s kazaljkama na 11:59. Činila se kao prava vječnost prije negoli je sat otkucao točno dvanaest sati.  Zidovi, sat i krevet pocrnjeli su; tama ih je lagano proždrla svojim bojama. Jedino su vrata ostala onako bijela kako sam ih prvi put zatekao. Kroz njih su ušla dva čovječuljka, odjevena u bijele odore i kože boje oblačnog neba. Bili su zaista niski. Obojica su se smješkala, a njihov osmijeh kao da je prišiven na tužna lica. Unutarnji mi je glas rekao da ih pratim izvan prostorije, pa sam to i napravio.

Doveli su me u crnu prostoriju u čijoj je sredini bio bijeli stolac s nekakvom čudnom napravom kod glave. Pojavio se treći, viši čovjek koji me posjeo. Rekao mi je: „Sad ćeš pogledati život kroz nečije oči i procijenit ćeš treba li ova osoba ići u raj ili pakao? Samo o tvojoj odluci ovisi gdje će završiti.“ Ostao sam zbunjen: „Zar ne mislite da je to posao za nekoga tko zna što radi, netko tko je kvalificiran za ovakvu vrstu posla?“ Čovjek je pokazao monališki osmijeh zbog čega nisam bio siguran je li sretan ili me ismijava. „Znaš, od svih ljudi na Zemlji, mislim da si upravo ti osoba koja će donijeti najbolju odluku.“ Ostao sam zaprepašten, prvi put susrećem neku osobu i već mi daje povjerenje da donesem tako važnu odluku za nekoga drugog. Kao sudac koji odlučuje hoće li čovjek živjeti ili umrijeti, ja sam novopečeni gospodar strančeve sudbine. Stavili su me u čudnovatu napravu i film života se pokrenuo.

Prvo mi je pokazan trenutak kada je ta osoba u vrtiću i daruje svoju prvu djevojku cvijećem. Rekao joj je da ju voli. Bila je to prava ljubav, ali prekasno iskazana. Vrtić je završio, a tako i ljubav s njom.  U osnovnoj je školi ponovno poklonio srce drugoj osobi. Ali nije završilo tako mirno. Prvi je put imao slomljeno srce. Prolazili su mjeseci  tekstova tužnih pjesama i zamršenih filozofskih citata, ali ništa nije pomagalo. Htio si je oduzeti život u jednom trenutku. Stajao je na balkonu i razmišljao što će biti ako se baci. Hoće li nekome nedostajati? Ti su se osjećaji brzo zamijenili novom ljubavlju koja je bila najžešća do sad. Prekinuo ju je zbog osobnih problema. Uslijedila je tuga. I na kraju, balkon je kao magnet povukao misterioznog protagonista preko ruba. Vidio sam mu misli u zadnjem trenutku. Sve bi dao da se može vratiti u taj trenutak i odigrati ga drugačije, da ostane prijatelj s osobom koju je toliko volio. Dao bi sve da je bio manje zavidan na tuđi uspjeh, na tuđu sreću. Dao bi sve da je mogao reći neizrečeno, pokazati skriveno. Dao bi sve da je imao više hrabrosti, da nije pokleknuo pred drugima. Dao bi sve da… U to dođe pločnik.

Vidno potresen, prišao sam visokom čovjeku i rekao sam da sam pogledao film. „Što misliš, raj ili pakao?“ upitao me je. Nisam mu mogao odgovoriti jer je uistinu bilo teško procijeniti. „Mislim da je, iako to nije pokazivala izvana, ova je osoba samo htjela najbolje za sve oko sebe i zapravo je ostala neshvaćena. Po njegovim bi ga postupcima trebalo kazniti, ali osjetio sam da je to radio iz pravih pobuda“, razmišljao sam na glas, „i da ima drugu priliku, sve bi promijenio. Gledajte, ne mogu tek tako donijeti odluku, mislim da ću to prepustiti Vama.“ Čovjek me pogledao i ponovno se osmjehnuo: „Nažalost, vrijeme je da idem. Prati ovu dvojicu, oni će te odvesti tamo gdje zaslužuješ.“

„A tko je to odlučio za mene?“ upitao sam. „Odlučio si sam za sebe. Ipak si gledao vlastiti film“, dobacio je.

Martin Ilić, 4.g

6

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Loading...
XV. gimnazija