Umijeće ljubavi / Ana Vajić

Umijeće ljubavi

Američki psihoanalitičar Erich Fromm napisao je, između ostaloga, knjigu Umijeće ljubavi. Glavna poruka koju naglašava u knjizi jest da su ljubavne veze nešto na čemu se može raditi i što se može analizirati i poboljšavati, a da se pritom ne gubi njihova ljepota; drugim riječima, da ljubav nije drukčija od bilo kojeg drugog umijeća. Fromm u knjizi čini točno to – analizira ljubav i daje teorijski pregled elemenata o kojima ovisi uspješna veza, ističući pritom da nije dovoljno razumjeti samo teoriju, već da je to samo početak, i da svaka svatko ponaosob treba raditi na tome u stvarnom životu, ako želi imati ispunjujuće veze.

Fromm tvrdi da je jedan od problema u današnjem svijetu to što ljudi na veze gledaju kao na, kao prvo, nešto čemu bi trebalo težiti uglavnom zato što je dodatni „plus“ nekoj općoj slici koju drugi imaju o osobi, a kao drugo – kao nešto što nije drukčije od bilo koje „transakcije“ u kapitalističkom društvu. Citiram: „Dvoje se ljudi zaljubljuje  kad osjeti da je pronašlo najbolji objekt na tržištu, dakako u okviru ograničenja što ih nameće vlastita razmjenska vrijednost.“ Drugim riječima, Fromm smatra da ljudi često ne ulaze u veze zbog ljubavi kao takve, već zbog osjećaja da je ta osoba najbolje što mogu dobiti. Kasnije Fromm dovodi taj problem u vezu s općenitijim problemom automatiziranja društva i promjene prioriteta u 21. stoljeću. Treći je problem, kako on tvrdi, brkanje početnoga osjećaja zaljubljenosti, kada su ljudi obično oduševljeni naglim i neočekivanim rušenjem zida između sebe i druge osobe, i osjećaja dugotrajne, čvrste ljubavi.

Zašto uopće dolazi do tih problema? Fromm polazi od hipoteze da nam je ljubav potrebna jer bar donekle premošćuje odvojenost ljudi jednih od drugih. Čovjek je svjestan sebe, prošlosti, budućnosti, ljudi oko sebe, problema na koje ne može utjecati, i to mu stvara nelagodu i strah od odvojenosti i osamljenosti, te urođenu potrebu da se poveže s ljudima oko sebe na dublji, značajniji način. Jedan je od načina na koji ljudi pokušavaju prebroditi taj osjećaj konformizam – želja za prilagođavanjem društvenim običajima, i očitim i suptilnim. To naravno ne rješava problem i Fromm se zgraža nad time koliko je konformizam još više produbio otuđenost društva i koliko se ljudi ne znaju izboriti za svoju individualnost a da toga nisu ni svjesni, i upravo zbog te uniformnosti ljudi još više žude za nekim s kim bi se osjećali povezano.

Nadalje, upravo zbog siline osjećaja odvojenosti, ljudi često ulaze u veze koje nisu zdrave i njima pokušavaju riješiti svoje emocionalne probleme od kojih neke vuku još iz djetinjstva. Neke od takvih vrsta ljubavi mogu biti idolatrijska ljubav (idoliziranje partnera i osjećaj da osoba nije cjelovita kada nije s njim), sentimentalna ljubav (zaljubljenost u apstraktnu ljubav, ljubav u mašti ili prošlosti, a ne u odnosu s osobom sada i ovdje), ljubav u kojoj dolazi do projekcije vlastitih nesigurnosti u partnera ili djecu i slično. Fromm tvrdi da, koliko god potreba za odnosima s ljudima bila instinktivna, ne bi se smjelo stupati u njih s krivim očekivanjima i iz krivih razloga, jer inače dolazi do ovakvih nezdravih odnosa. Do zdravoga pristupa ljubavi dolazi tek nakon zdravoga pristupa životu, nakon rada na tome da ponajprije voliš i prihvaćaš sebe, a zatim da imaš općenito pozitivan stav prema drugim ljudima, u smislu da osjećaš da u nekoj razumnoj mjeri voliš i poštuješ sve ljude i imaš neku svijest o njihovim vrijednostima. To je najbolje sažeo u sljedećoj misli: „Većina ljudi vjeruje da ljubav tvori objekt, a ne sposobnost. Oni zapravo čak vjeruju da je to što ne vole nikoga osim voljene osobe samo dokaz jakosti njihove ljubavi. (…) Ako istinski volim jednog čovjeka, onda volim i sve ljude, volim svijet i volim život.“ Naravno, time ne misli da se onda, u smislu u kojem definiramo ljubav, može voljeti bilo koga, naravno da u osobama s kojima stupamo u ljubavne veze tražimo određene karakteristike, ali Fromm samo ističe pozitivan stav prema svojoj okolini kao preduvjet za zdrave odnose.

Kao zaključak, kao glavna svojstva dobroga odnosa, i stvari na kojima bi trebalo raditi, Fromm navodi brigu, odgovornost, poznavanje i poštovanje. Ne treba posebno isticati zašto je sve to bitno u vezama, ali Fromm se osvrće na to koliko je sve to, po njegovu mišljenju, slabo zastupljeno u današnjem društvu zbog toga što je sve ubrzano i ljudi se općenito jako teško usredotočuju; teško im je biti u miru, sami sa svojim mislima. Govori se da je za postizanje tih vrlina potrebna koncentriranost i posvećenost, i to ne samo u ljubavi: on predlaže konstantno vježbanje koncentracije i posebnoga posvećenja onome što trenutno radiš, i to u svakom vidu svoga života. Tako će preko pojačane svijesti o sebi i introspekcije moći doći do kvalitetnih odnosa. Kako je on to izrazio – „Sposobnost voljenja traži stanje budnosti, živosti, pojačane vitalnosti, a ono može biti samo plod produktivne i aktivne orijentacije u mnogim drugim životnim sferama.“

Ana Vajić, 3. f

 

02/06/2019