XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Najveća je moć ona koje nismo u potpunosti svjesni / Ana Vajić

Najveća je moć ona koje nismo u potpunosti svjesni

Moć je jedan od češće korištenih pojmova u etičkim raspravama. Dolazi u različitim oblicima i veličinama te, iako postoje situacije u kojima je očito da netko ima moć nad nama, ima slučajeva u kojima ne prepoznajemo moć koja svejedno, neočita, upravlja našim postupcima. Moć kao takva, naravno, ne mora biti nešto loše, no u situacijama u kojima se osoba koja ju ima njome ne koristi moralno, opasna je. Još je opasnija kada osoba na koju se utječe nije svjesna utjecaja i ne razmišlja o njemu.

Prem Galbrightu, moć se dijeli na tri vrste. Najočitija je kondigna – moć kojoj se pojedinac podvrgava iz straha od kazne. To se odnosi na nebrojeno mnogo svakodnevnih situacija – odnosa s roditeljima, profesorima, šefovima, zakonima i slično. Ta je moć vrlo izravna – nepoželjni postupci reguliraju se prijetnjom kaznom i sviješću da je moćna osoba neće oklijevati izvršiti. Takva je moć u većini slučajeva očita i na nju se naslovna teza ne odnosi. Logično, ako si svjestan mogućnosti kazne zbog koje prilagođavaš svoje ponašanje, svjestan si i moći. Druga je vrsta kompenzacijska moć koja se temelji na tome da svojevoljno ponavljaš neke postupke koje možda inače ne bi, kada ne bi bilo odgovarajuće nagrade. Problem je ovakve moći što su šanse neizmjerno male, čega osoba nije uvijek svjesna; ova vrsta moći na djelu je u kladionicama, igrama na sreću itd. Kompenzacijska moć djeluje suptilnije od kondigne jer osoba gaji iluziju da svojevoljno sudjeluje u procesu. Problem je što je na nju utjecalo umjetno ozračje koje su stvorile skupine kojima to ide u korist. Takvo suptilnije stvaranje moći dovodi me do najdjelotvornijeg i najtrajnijeg oblik moći – kondicionirajuće. To je cjeloživotni proces kojiem je pojedinac podvrgnut sa svih strana od najranijeg djetinjstva; utiskivanje ideja, stavova i pogleda, često i na podsvjesnoj razini. Ti procesi ne dolaze od jedne konkretne društvene skupine kojoj se svi ostali podvrgavaju; kondicioniranu moć razumijem kao pojam koji obuhvaća sve procese čije su tehnike dovoljno neprimjetne, ali uporne, da nametnute ideje budu toliko duboko ukorijenjene u tebi da ih više uopće ne prepoznaješ kao nešto strano, već ih smatraš integralnim dijelom sebe. To naravno dovodi do toga da će ljudi, kad budu suočeni s eventualnim protivnikom tih ideja, biti uvrijeđeni i žestoko će ih braniti. Tuđe protuargumente smatrat će napadom na svoju osobu. To se, na primjer, događa s osobama koje su religiozne, ali nisu do svojih uvjerenja došle promišlajnjem, nego su im uvjerenja nametnuta u djetinjstvu. Taj proces oni nisu ni doživjeli kao očitovanje moći nad njima jer je mnogo suptilniji, nametanjem ne ideja, već određenih mikroperspektiva prema životu. To se lijepo vidi i u moći reklamiranja gdje se obvezno prikazuju vedri, veseli prozori sa zgodnim, bogatim ljuidima s mnogo prijatelja, što dovodi do toga da osoba koja gleda reklamu automatski povezuje taj i taj proizvodi s arhetipskim slikama sreće. Tim putovima, pogotovo na suptilnoj jezičnoj razini, mogu se prenositi i pdređeni  negativni stereotipi, zamaskirani u šalu i učinjeni predmetom smijeha i zabave, iako su štetni i ne toliko bezazleni kako ih se prikazuje. Takve ideje, stavovi, stereotipi i stajališta šire se neprimjetno i ne potječu nužno samo od jedne skupine; kada nešto izvrši utjecaj na nekoga, ta će osoba svojim ponašanjem „davati život“ toj ideji i prenosit će ju i na svjesnoj i podsvjesnoj razini. Te su ideje zapravo memi koje spominje Dawkins – simboli, motivi, ideje, koncepti, socijalne norme i  standardi ponašanja, uzorci i pravilnosti u mislima koji kao da, jednom rođeni, dobiju život za sebe i sami rade na svojem preživljavanju djelujući na podsvjesne procese, a time i na ponašanje svojih „domaćina“.

Rješenje za ovu vrstu problema teško je i mukotrpno te zahtijeva mnogo mentalnog napora. Vjerujem da leži u neprestanoj introspekciji i analiziranju samoga sebe i svojih stavova. Bitno je stalno se pitati o razlozima nekog stajališta i jesu li oni unutarnji ili vanjski te pokušavati podići svoju svijest o različitim mehanizmima manipulacije koji se tako lako urezuju u podsvijest pojedinca. Naravno, pomaže i samoobrazovanje, pogotovo oko tema o kojima imaš snažna uvjerenja, i to po mogućnosti iz što više različitih izvora. Kako je već rečeno, daleko je najvažije stalno promišljati o sebi i svijetu oko sebe.

Ana Vajić, 3. f

01/24/2019

0

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija