XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Stablo iz moje ulice / Helena Kisić

Stablo iz moje ulice

Sjedim na prozoru. U nožnim prstima osjećam lišće. Lišće stabla na sredini moje ulice. Stišćem šake najjače što mogu dok u zglobovima prstiju ne osjetim probadanje. Moji su prsti sada umorni. Rastežem ih što više mogu i jasno čujem kako mi šapuću: „Hvala“. Kada bi prstići korijenja stabla ispred mojeg prozora tako lako umakli boli snažnog stiska, stablo bi odletjelo. Stabla više ne bi bilo. Ni u mojoj ulici, ni u ulici moje susjede, ni u ulici mojeg psa. Stablo bi letjelo i vjetar bi ga nosio u neke druge ulice i netko bi drugi osjećao njegovo lišće u svojim nožnim prstima. Netko bi drugi umarao oči goneći svaki treptaj lista. Netko bi drugi vidio neka druga lica u pospanoj krošnji i nekog bi drugog budile pjesme stabla iz moje ulice. Ali prstići ne puštaju i grčevi ne prestaju.

Šuštanje krošnje miluje mi uši nekoliko uvodnih sekundi. Što duže slušam, sudaranje u krošnji postaje jače i granama me mlati po bubnjićima. Uši pokrivam rukama i jastukom i čekam da bubnjanje prestane. Kada bi prstići korijenja stabla ispred mojeg prozora tako lako odmakli boli snažnog stiska, stablo bi izgorjelo. Polako bi mu koru zapalila bijesna vrućina, a iskre bi se u trenu proširile oceanom. Stablo bi gorjelo i bilo bi svjetlije no ikad. Vatra bi ga razdirala i smiješila se svakom pogledu koji bi privukla. Vatra bi buktala, a glave bi se okretale da vide veličanstvene boje plamena, da vide crni pepeo raspadnutog lišća, gole ruke njegove krošnje i kako vatra proždire oštre vrhove kore stabla iz moje ulice. Kada bi izgorjelo, stablo bi dalo život da nečije oko vidi raskoši crvene i žute i svečano uništenje. Ali prstići ne puštaju, i dalje se drže.

Miris stabla protrči mi nosnicama. Stablo iz moje ulice uvijek miriše isto, ali svaki dan na drukčiji način. Ponekad miriše kao zelena i krovovi kuća. Nekim danima miriše kao svjetlo, gotovo žuto. Nekim danima miriše kao ljubičasta hladnoća, a nekima smaragdno, kao dubina. Nekim danima ulicom lebdi miris rose na travkama, a nekim se danima vuče smrad narančastog cvijeća. Ponekad miriše bistro poput vode u potoku. Nekim danima grane se zanjišu i stablo miriše kao vjetar, a kad padne kiša stablo miriše kao sreća. Ponekad su mirisi toliko teški da se i stablo zanjiše od mučnine i poželi da sve miriše ni po čemu, ali kada bi prstići korijenja stabla ispred mojeg prozora tako lako odmakli boli snažnog stiska, stablo bi se utopilo. Tonulo bi i težina bi ga vukla sve dublje i dublje. Stablo bi izgubilo miris i sve boje, listovi bi se smežurali i više ne bi bilo šuštanja. Ne bi više bilo ni pjevanja. Ni bubnjanja. Ni boje. Stablo bi postajalo sve manje, a voda bi prodirala među godove. Gnjile bi boje izbile na površinu stabla, a vlaga bi mu se uvukla u glas. Stablo bi nastavilo tonuti sve dublje i ne bi vidjelo kraja utapanju. Stablo bi plakalo, ali njegove bi suze postajale kapi. Kapi bi postajale ocean i ocean ne bi znao da su njegove kapi bile suze stabla koje je plakalo. I ribe bi plivale u suzama stabla, morske bi trave rasle u suzama stabla, rakovi bi hodali po dnu suza stabla i školjke bi se množile u suzama stabla, a stablo bi samo htjelo dotaknuti dno. Možda ni stablo ne bi znalo da želi dotaknuti dno suza stabla. Ali prstići ne puštaju i probadanje se nastavlja.

Stablo i ja gledamo se zatvorenih očiju. Stablo je uvijek u mojoj ulici i znam da ga mogu gledati kad god poželim. Stablo se ne miče. Stablo je moje. Stablo je uvijek ovdje iako ga bole prstići. Nadam se da i stablo voli gledati mene. Voli li stablo ptice ili bi htjelo imati ruke da ih može potjerati? Koliko ljudi gleda stablo u mojoj ulici? Zanima me razgovara li moja susjeda sa stablom i udišu li prolaznici boje kada prolaze pokraj stabla iz moje ulice. Gleda li stablo prolaznike i kakvu glazbu voli stablo? Boli li stablo kada mu djeca trgaju grančice? Kada bi prstići korijenja stabla ispred mojeg prozora tako lako odmakli boli snažnog stiska, stablo bi padalo. Stablo bi se sunovratilo stotinama i tisućama metara iznad tla. U početku bi se prenerazilo i vrištalo bi iz sveg glasa. Sve bi ptice odletjele i lišće bi se treslo. Kora bi se zažarila od brzine, a hladan bi ga vjetar propuhivao prema gore. Stablo bi plakalo jer bi mu teror prožimao krošnju, nikad prije nije letjelo. Zatim bi stablo vidjelo ptice oko sebe i sjetilo bi se kako je oduvijek htjelo letjeti poput ptice. Stablo bi se okrenulo i uhvatio bi ga histeričan smijeh kada bi vidjelo kako mu odozgo izgleda zatiljak. Stablo bi poželjelo sletjeti na drugo stablo poput ptice. Stablo bi padalo i smijalo bi se i shvatilo bi da je nebo predivno i da mu miriše na maline. Stablo ne bi htjelo pasti, stablo bi htjelo padati jer je to najbliže letenju što bi ono ikad došlo. Ta bi ga pomisao načas rastužila. Nasmijalo se svojoj tuzi.

I što bi bilo kada bi stablo pustilo svoje prstiće, da ih rastegne i da mu šapnu: „Hvala“. I da stablo odleti i izgori, da se utopi i da pada. Koliko bi ljepote jedno stablo tada stvorilo umjesto da mu se grče prstići kako bi ga gledala ja, i moja susjeda i moj pas. Je li vrijedno toliko boli da spriječi takvu ljepotu. Netko bi plamen puno više cijenio nego moji prsti listiće. Netko bi suze puno radije gledao nego moja susjeda smeđu koru. Netko bi u padu puno više uživao sa stablom, a ja psa i nemam. A stablo se boji probadanja i  samo je željelo gledati.

I stablo je odlučilo da će letjeti i gorjeti, tonuti i padati, zar bi se itko protivio i zašto?

Prstići su pustili.

Helena Kisić, 2.g

 

 

 

 

1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija