Kako sam izgubila nešto što nije moje / Lana Kuretić

Kako sam izgubila nešto što nije moje

Petkom navečer nebeske boje izgledaju kao skupi crkveni miraž. Barem tako mislim: tako baka kaže, ja ne idem mnogo u crkvu. Boje se prelijevaju jedna u drugu kao kad miješate tekućine različite gustoće i rezultat je jedna pomalo patetična emulzija toplih boja.

Volim nebo, doduše, i volim biti jedna od onih emocionalnih budala koje gledaju u njega i iz njega crpe energiju za sutra: možda se ponovi. Taj petak navečer bio je posebice čudan jer, iako je bilo dosta toplo, mene su cijelo vrijeme prolazili trnci. Pred očima mi lete slike prebrzih bicikala i nezgodnih raskrižja, eksplozija i komada stakla. Premjestila sam se na drugu stranu bedra i pritom gledam u ruke koje su pune rupica: preslikale su asfalt na koji sam naslonjena.

– O čemu sad razmišljaš? Svjetska bol ili imigrantska kriza? – ubrzo je umirio ruke i pogledao me kao da već sto godina šutim i kao da ne znam kako je situacija neugodna sama po sebi.

Mrzim one situacije u kojima znaš da druga osoba željno iščekuje tvoj odgovor ili komentar, a tebi se u glavi vrti potpuno drugi film. Silno se trudiš izmisliti nešto, makar to i ne misliš, samo da bi neka glupa rečenica prekinula tišinu.

Podignula sam pogled da provjerim je li ovaj sarkazam bio šala ili prijetnja, s obzirom da se iz njegova tona ništa nije moglo zaključiti. To je jedna od stvari koje mrzim kod njega: uvijek zvuči ravnodušno i emocije se iz njega ponekad moraju izvlačiti, a ja više nemam snage kopati mu po organima. Ne volim imati krvave ruke.

– Razmišljam o tome kako sam umorna – obznanila sam rukama.

– Nećeš biti ništa odmornija ako nastaviš razmišljati o tome.

Nasmijala sam se na silu, a on je nastavio gledati u nešto na mobitelu. Bijela svjetlost kretala mu se kroz oči i sada sam već bila uvjerena kako mu ispire dušu i djeluje kao izbjeljivač na njegov mozak. Između nas postoji razmak, kao neko nerazumijevanje unutar istog jezika i dijalekta. Kao da svaka riječ koju on izgovori moje uši prvi put čuju, a i obrnuto.

– Znaš da ne volim da si na mobitelu kad razgovaramo – pomalo sam sporo micala i okretala dlanove.

– Ali ne razgovaramo: ti šutiš, a ja tu i tamo postavim neko pitanje – pogledao me ravno u oči kao da mi daje konstruktivnu kritiku na… Život? Moj ili svoj? Način na koji govorim? Sve zajedno?

– Zaboravi – ustala sam.

Nije se ni trznuo pa sam zaključila da imam dozvolu za odlazak kući. Tek kasnije palo mi je na pamet da me možda nije doživio jer su mi dlanovi ležali na bedrima. Ipak, znala sam i kada sam dolazila ovamo, na malo raskrižje kod raspela gdje smo se nalazili od devete godine, da neću doprijeti do njega i da se ništa neće promijeniti. U tom trenutku, kad sam popravila odjeću i prstima prelazila preko brazdi na dlanovima, promatrajući osobu kojoj bih prije godinu dana bila povjerila sve tajne svijeta, na oči mi navru suze. Tada se sjetim svih onih gluposti o ženskoj snazi i emancipaciji i kako se nikad ne plače zbog dečka.

– Ova se grupa samo smanjuje kroz godine. Ljudi ili umru ili odu – pametno je zaključio, znajući da će me isprovocirati.

Ne volim kada ljudi spominju taj dan. Još mi nedostaje slatka riječ naših prijatelja i dani kad sam kod raspela bila satima, jer sam to voljela, a ne jer smo si bili obećali da se nećemo razići. Voljela bih znati je li im bolje. Nadam se da ondje nema testova iz kemije.

– Ništa se zapravo nije promijenilo. To su sve tvoje izlike: izlike za tvoje introvertno i narcisoidno ponašanje – ponovo sam neugodno micala ruke, ali on nije dignuo pogled.

Mrzim kada me ignorira. Nogom sam ga lupila po bedru, tek toliko da me pogleda. Isprva je izgledao uznemireno, a onda je agresivno prstima počeo govoriti svojim napokon tečnim jezikom:

– Prestani me kriviti za to što se ne možeš prilagoditi promjeni.

– Nema promjene! – da sam barem znala kako se vrišti znakovnim jezikom.

Mislim da je pročitao između redaka. Odjednom je zagrmilo. Dlanom koji je bio na asfaltu sada je pridržao obližnju klupu da ustane. Gledao je u nebo osjetivši vibraciju. Duboko sam udahnula.

– Zapravo, ima promjene. Ti si potpuno druga osoba. Gubim te! Gubim te otkad me ne slušaš! – stavila sam desni dlan iza uha.

– Ta ne čujem te! – ljuto je pokazao prstom na mene.

– Čuti i slušati su dvije različite stvari! – zaboravila sam kako se pokazuje riječ različito pa sam ju slovkala i to je trajalo dulje. Kladim se da sam izgledala tako glupo. Spustila sam ruku u nevjerici da se svađamo oko ovakve gluposti.

Kad izgubiš nešto, najpraktičnije je da je to neka materijalna sitnica. U tom ju slučaju tražiš nekoliko sati, ne nađeš ju, kažeš mami da si nešto izgubio i onda nakon što to ona nađe u roku od pet minuta slušaš neku kratku životnu lekciju o tome kako si slijep pored zdravih očiju. Tako je i on bio gluh pored zdravih ušiju, a sada samo ima izliku da me uopće ne sluša.

Nebo je sad već izgledalo kao da se lomi. Kad bi barem bilo miraž, pa da pada staklo i ubije me prije no što ja noktima izgrebem život iz svog gluhog i voljenog najboljeg prijatelja.

Gledajući u razmak koji je među nama… Ne fizički, ne među našim tijelima… Baš među nama, shvaćam da smo odvojeni upravo miražem. Odvojeni smo obojenim staklom i on mene vidi drukčiju no što ja jesam, izgledam udaljeno, a ja njega vidim u šarenijim bojama. To više nije on. Kai više nije u bojama.

Ja nikad neću biti umjetnik rukama, a on nikad više neće čuti moj glas. Tako sam izgubila nešto što mi je bilo blisko: nešto što je bio dio mene, ali bio je tu samo na čuvanju.

Pomislila sam kako se i nakon nesreće, sad kad nema Tomasa i Sare, Kai neće promijeniti. I dalje ćemo biti bliski. On je meni uvijek vjerovao… On je meni uvijek vjerovao. On je meni uvijek vjerovao?

– Vjeruješ li mi, Kai? – moji su prsti polako otplesali njegovo ime.

Pala je kiša, a stakla nigdje. Trebala sam čuti kapljice kako padaju po mojoj odjeći i njegovu mobitelu, a ipak sam čula… Čula sam isto što i Kai: slušali smo glasnu i prodornu tišinu. Shvatila sam da to nešto što sam bila izgubila zapravo nikada nije bilo moje.

Lana Kuretić, 4. h

01/18/2019