XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Smrt nakon smrti i noge u zraku / Lana Kuretić

Smrt nakon smrti i noge u zraku

Subota ujutro. Ljetno je jutro što znači da je zapravo vrijeme ručka. Miris prženog crvenog mesa širi se stanom kroz prolaze i otvorena vrata. Noge su mi u zraku; naslonjene su na narančasti zid dok mi gornji dio tijela udobno tone u spužvasti madrac.

Laktovi su mi uz bokove, a topli prsti odmaraju se prepleteni preko trbuha. Osjećam svaki udah i izdah koji mi se događa. To daje neki čudan osjećaj kontrole, samopouzdanja. Stopala mi postaju hladna: krv se polako seli u druge dijelove tijela.

Na trenutak pomislim kako bi bilo pametno premjestiti noge, ali mi tada na pamet pada nešto baš usko povezano s nefunkcionirajućim organima i udovima: „Što bi volio da naprave s tobom kad umreš?“ Očekujući brzu i zainteresiranu reakciju, okrećem glavu prema njemu i njušim vlastitu kosu koja se razlila po šarenoj, dječjoj posteljini.

Ipak, glas je ugušen i ravnodušan: „Realno, što god žele. Ono što će se dogoditi s mojim tijelom kasnije nije mi bitno s obzirom na to da mi tada baš i neće trebati“.

Pokušavam se koncentrirati i smisliti svoj odgovor jer bih voljela reći nešto pametno, nešto što kasnije neću smatrati brzopletim, forsiranim u trenutku, ali njega uopće nije zanimao moj odgovor. Prestajem disati kako bih iskusila osjećaj mira pod prstima.

Tihi cvilež daje mi do znanja da se okrenuo na svom velikom kožnom stolcu koji tradicionalno stoji uz kompjutor. Sad mu glas čujem jasno i čisto: „Možda bi bilo najbolje da me spale. Što ako me pokopaju, a ja nisam mrtav? Ako me spale, sigurno neću ustati iz groba ili tog nekog mjesta kamo me odlože kad me odlože.“

Nezadovoljno sam zaškiljila. Iskreno, taj je odgovor očito bio inspiriran nečim s interneta. Bio je više kao isprika koja kaže: oprosti za nezainteresiranost i tišinu od pola minute koja je nezgodno uletjela baš poslije tvoga pitanja koje je prikazivalo očit i rastući entuzijazam.

Ubrzo mi je na pamet pao jedan potencijalni komentar vezan uz termodinamiku proteina, ali su me u formuliranju rečenice prekinuli trnci u nogama, prvenstveno stopalima. Vrijeme je da se prilagodim sili teži i sjednem kao normalni ljudi.

Uz jaukanje mičem noge kao da selim nešto puno teže: „Znaš ono kad u nogama imaš osjećaj kao… Kao da osjećaš onu sliku kad nema signala na televiziji? Kao onaj ekran koji šušti?“

Podignuo je obrve i nekoliko me sekundi gledao, iako se meni činilo da je zapravo gledao zid iza mene.  Nije shvatio o čemu govorim. Ubrzo je okrenuo stolac i sada ga opet čujem prigušeno: „Ma znaš kaj? Mogu moj prah prosipati gdje god žele, možda čak u neku vodu ili nešto…“

Odjednom je prestao tipkati. Vjerojatno je gledao u daljinu kao da se ipak premišlja oko prethodne izjave.

Ja se često zapitam što se događa s ljudima kad umru, nakon što umru. Svatko ima svoju ideju života poslije smrti i svaka religija kaže nešto po tom pitanju, ali ja razmišljam o onom drugom… Mene zanima što se događa sa smrti nakon smrti. Konkretno, kakva je ta smrt? Što se događa s onim što ne ide „tamo gdje bitan dio nastavlja živjeti“?

„Znam da ne vjeruješ u Boga, ali ako pretpostavimo da postoji onaj dio nas koji nije duhovan, što misliš kamo on na kraju ide?“ upitkujem tiho. Već mi je neugodno što stružem po istoj temi.

Njegova se racionalna strana pomalo zgrozila na to pitanje: „Pa raspadneš se. Svaki spoj na adekvatan način… Kužiš? Onako kako se sintetiziralo, tako se odsintetizira, šta ja znam?“

Odjednom sam shvatila da me većinu vremena ne shvaća pa sam pomislila kako bi bilo najbolje ovu raspravu nastaviti navečer: vodit će se između mene i mene, bit će smještena u mojoj glavi. Svjetlost se razlila kroz rolete i stvarala čudne uzorke na zidu iza mene. Vjerojatno je u njih gledao.

Pitanje me ubrzo počelo ponovo kopkati: „Ma znam, da, okej, ali što se događa u dalekoj budućnosti? Ako se ja raspadnem: gdje to sve, to moje raspadnuto, završi? Kako se sve to kreće? Kuda ja idem nakon što skroz… Znaš… Odem?“. Nedostajale su mi “pametne” riječi na ovu temu.

Zarežao je i uzdahnuo, oboje u jednom cvilećem okretu stolca, kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo: „Zašto se ti, pobogu, uvijek uhvatiš najglupljih tema na svijetu? Vikend je i pokušavam se odmoriti od kompliciranih stvari i filozofiranja, a ti meni tu postavljaš egzistencijalna… Zapravo, antiegzistencijalna pitanja!“

U tišini sam se pomaknula na dio kreveta gdje me više nisu iritirale krećuće zrake. Možda bi trebalo posaditi još jedan čempres ispod njegova prozora pa da svjetlost ne tuče tako direktno… A dobro, dotad ni ja ni on više nećemo biti ovdje pa tko zna koja će se budala brinuti oko pruga na zidu i tog čempresa, ako to ikome uopće padne na pamet.

Primijetio je kako je tišina iz trenutka u trenutak bila sve neugodnija. Moja pasivno-agresivna energija širila se sobom, izjedala je njegovu savjest. Očito je bilo kako nisam zadovoljna ishodom rasprave pa je, kako bi zaokružio cjelinu, nadodao: „Ne znam, vjerojatno završiš u svim ostalim spojevima. Razložiš se u zemlji, završiš u biljkama, u atmosferi, u oblacima. Eventualno padaš kroz kišu, pušeš kroz vjetar, rasteš s nekim voćem ili povrćem. Valjda. Jedino mi je logično da, ako više nisi ništa konkretno, postaneš dio svega što te okruživalo, onoga što, za razliku od tebe, jest nešto. Zauzmeš tuđi identitet kako bi se održala energija. Fizika… Valjda.“

Tijekom naše rasprave u meni se razvio dojam kako nije bio u stanju smisliti ovako interesantnu misao pa sam ga gledala pomalo zastrašeno. Na pamet su mi pale scene iz sci-fi filmova kad izvanzemaljci zauzmu tuđi identitet.

Činilo mi se kako je i on bio dosta zadovoljan time što je rekao jer je, čim je završio rečenicu, lagano zabacio glavu u stranu.

Ne znam. Ne znam sviđa li mi se te njegova, rijetko prisutna, pametna verzija. Zadovoljna sam što je razgovor završio rano jer mi je misao da su mrtvi svuda oko nas bila više no dovoljno uznemirujući zaključak.

On je tada duboko udahnuo, vjerojatno komad nečije bake, ispružio ruku do čaše i popio gutljaj nečije sestre iz trećeg koljena te nastavio igrati igricu koja se pokreće iz bivše životne energije ljudi koji su bili vlasnici kuće prije valjda 200 ili 300 godina. Tako piše na kupoprodajnom papiru.

Zaškiljila sam od gađenja: odjednom me i Sunce počelo smetati. Što ako me osvjetljavaju nečije učiteljice i tužni vatrogasci s drugog kontinenta?

Jedno je bilo sigurno: više neću dizati noge u zrak. Ovoliko krvi u mozgu očito ne može uroditi pametnim plodom.

Lana Kuretić, 4.h

 

12/19/2018

1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija