Kuće / Lorena Ivanković

Kuće

 

Zaključane, napuštene kuće

plaču za ljepšim vremenima

kad je u njima tinjao život.

 

Kuće bez boja.

Ispod starih fasada izviruju cigle.

Rasklimani prozori s napuklim staklima.

Paučina na pragu čuva neželjeni mir.

 

Tu je vrijeme stalo.

Oronule, sive, bez glasa,

umiru od starosti,

bez svojih stanara.

Sablasno hladne i same.

Čuje se tuga i grobna tišina.

Nikoga više ovdje nema.

Zidovi koji su nekad upijali smijeh,

sada upijaju vlagu turobnih vremena.

Tu su se nekad kovali planovi,

tu je nekad živjela budućnost,

a danas svjedoči prošlost.

Napuštene kuće čak se i ne prodaju,

jer ih nema tko kupiti.

Iz njih je život davno iselio.

 

Neobrana jabuka na drvetu,

vrtnom patuljku nitko se ne smiješi,

polomljenu ogradu nitko ne popravlja,

korov u vrtu nitko ne čupa,

usamljenu ljuljačku njiše samo vjetar,

iz pseće kućice više nitko ne laje,

poštar više ne dolazi,

prazan sandučić cvili na vjetru.

Cvjetnjaci bez cvijeća,

štrik na kojem se ništa ne suši,

zahrđali kućni broj,

dimnjak bez dima,

nahereni crijepovi od mnogih zima,

ni rode tu ne savijaju svoja gnijezda.

Stara kanta na bunaru već dugo ne gasi žeđ.

Dječje sanjke zaboravljene pod osušenom kruškom

više neće ludovati po snježnim padinama.

Rasušene bačve zaboravljaju svoje zadnje berbe,

a dvorište više ne poznaje miris kolača.

Stakla zimi više nisu zamagljena

noću više ne titraju žuta svjetla.

Obrasli prilazi bez tragova ljudskih stopa

svjedoče da je ovdje vrijeme stalo.

 

Nekad dom, danas samo kuća.

 

Lorena Ivanković

 

12/04/2018