XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Zavist s visoka / Ariana Dobrostal

+1

Zavist s visoka

 

Iako sam obećao i sam sebi
I svima drugima – koji su ispod mene
I svima trećima – koji su iznad mene
Da neću
Opet sam s najvišeg oblaka
Sa zavisti u očima
Promatrao tebe u jatu

Letio si izgubljeno
S takvom sigurnošću u očima
Neupitnom, nepobitnom
Kao da si potpuno siguran kamo ideš bez razloga
Lepršao si, lamatao, lupetao
Krilima pa stao
Dopuštajući vjetru da te ponese
Kamo god hoće, čak i u propast
Ali tek trenutak
Prije no što opet uspostaviš kontrolu

I pokažeš mu tko je gospodar
Tko sluga
Tko vođa
Tko svatko drugi
Tko nitko
Ne
Nitko nije nitko

To je razlog zašto volim ptice toliko:
Razilazite se samo zato da se možete ponovno sastati
To nije razlog zašto zavidim pticama

Ne zavidim na letu
Bilo bi blesavo
Imam krila
Oh, kakva samo krila!
Veća i brža i bolja od tvojih
Od bilo čijih
Mogu u zamahu vinuti se iznad svega
Preklizati preko točke u kojoj tebi dah
Zastane u grlu, stane bez pozdrava
I odleti iz pluća
Mogu letjeti kuda ti ne možeš gledati
I otkud ne mogu vidjeti tebe
Ni išta

Zavidim ti zbog nečeg puno jednostavnijeg, bojim se
Uvijek je jednostavno važno, čini se

Zavidim ti na hodanju
U moći su ti noge i krila
Nebo i zemlja
Voda i zrak i tlo
Imaš sve pred sobom, a i ne znaš
Koliko su posebne tvoje kandžice koje stišćeš u zraku
U šake, u nepostojanje
Želiš ih sakriti
Zavidim ti na tom neznanju
Koliko si iznad i ispod svega

Ne shvati krivo
Imam noge
Ah, ali kakve noge!
Nisu slične tome
Preslabe su
Prenikakve
Prekrhke
Pretekuće
Tlo ih ne može zadržati
Utiskujem se u zemlju
Propadam kroz oslonac bez oslonca
Odbačen od tog niskog svijeta
U još niži

Zavidim ti i na pogledu
Koji može vidjeti čudesa prvi put
Kao da ih nikad nije vidio
Jer i nije
Zavidim ti i na simboličnosti:
Sloboda, mir i ispunjenje
Ne moja alegorija melankoličnosti
Zamor savršene dobrote i poslušnosti
Titula besprijekornog sluge
Koja čini me gospodarom
Nedoraslih
Oh, zavidim ti i na ljepoti
Tvoga svijeta
Livadi, jezeru, pustinji, šumi
Šumu vjetra, dinamičnosti
A ne oblacima koji k’o smrt se vuku
I ne stižu nigdje
I, i, i
I na tvojoj ljepoti
Toliko boja, toliko veličina
Perje šareno kad proletiš kroz dugu
Bijelo kad prohujaš kroz oblak
Sivo kad zalutaš u maglu
I svi oblici zamislivi
A ne samo…

I, i, i
Zavidim ti i na
I na…
I na…
I na?
Da!
I tebi
Ti
Ti
Ti
Ti pripadaš jatu
I, i, i, i, i, i…

Zavidim ti i na pjevu!
Kažeš što misliš, ali samo sebi istima
Nitko drugi ne razumije, svi se dive
Svemu
I šalama od kojih se kljun guši od smijeha
I površnom razgovoru bez početka i kraja i smisla
I zaljubljenim popijevkama
I plaču tragične romanse i slomljenog gnijezda
I prepirki melodičnog graktanja
I svađi, vreloj i neuhvatljivoj
I nije kao lavež ili mjaukanje
Zbog kojih susjedi vrte očima
I pritišću sljepoočnice
Ha, oni ne čuju riječi
Čuju melodiju
Pjesmu
Gube se u njoj
Na najbolji način
Ona ih obuzima i ulijeva nadu
I vodi ih k’o za ruku u maštanja
U bolji život, u nešto nepostojeće
Ali tako ugodno
Na putovanje na koje nikad neće otići
I za kojim će žaliti uvijek
Osim taj tren kad slušaju o njemu od tebe

Ne shvati krivo
Imam glas
Al’ onaj koji svi razumiju
Jer prenosi vijest važniju
Od postojanja
Barem mog
Al’ onaj kojem se nitko ne divi
Onaj kojem nitko ne vjeruje
Svi se tek okrenu oko sebe zbunjeno
“Jesam li čuo nešto?”
Ne
Ne jer ne postojim
Ni za koga kome želim…
Do kog’ želim doprijeti

I sve u svemu
Ne postojim ni za tebe?
Ne postojim ni za tebe
Kojem se divim više od ljudi
Kojeg volim više od ljudi
Kojem zavidim više od…
Svih

Želio sam ti reći
Želio ti to šapnuti
K’o radosnu vijest
Gorko-slatku
Kiselo-ljutu
Slano-ukusnu

Nisam

Nisam jer
Bio bih samo šum vjetra
Krik kljuna
Lepet krila
I još toliko toga što ne bi prepoznao
Na što se ne bi osvrnuo

Na tome ti i zavidim najviše:
Imaš oči na cilju
I ne vidiš
I ne čuješ
I ne osjetiš
Ništa drugo

A ja?
Ne razumiju me ptice
Ne razumiju me ljudi

Hej, ljudi
Reci mi, čovječe
Je li smiješno
Ili tužno ili možda čak oboje
Da anđeo zavidi ptici?

Ti mi daješ nadu
Jer kad letim kroz oblake
Ti vidiš me kao pticu
Jer ne vidiš ništa osim mojih krila

Heh, možda je to pravi simbol slobode

Ariana Dobrostal, 4.d

 

+1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija