XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Toma Akvinski: 5 razumskih putova do spoznaje Boga

Toma Akvinski: 5 razumskih putova do spoznaje Boga

 

Toma Akvinski bio je talijanski filozof i teolog, a 1323. godine proglašen je i svetcem. Rođen je siječnja 1225. godine u južnoj Italiji blizu Napulja. Nakon studija u Napulju stupa u dominikanski red te postiže doktorat teologije kao učenik Alberta Velikog. Od tada radi kao učitelj teologije i predaju u Rimu, Parizu i Napulju. Napisao je mnoga teološka djela a najpoznatije je djelo Teološka suma. Unutar nje nalazi se i tekst o 5 razumskih putova do spoznaje Boga. No stoje li njegove teze i danas, uz sva dostignuća moderne znanosti? Jesu li ih pak drugi filozofi izazvali ili čak opovrgnuli?

Prvi put do spoznaje boga je dokaz iz kretanja. Sve u svijetu se kreće, i jedini način da se nešto počne kretati je da ga nešto drugo pogurne. I s tim da ne se ne smije dogoditi regressus ad infinitum, mora postojati prvi pokretač, nepokrenuti pokretač, to jest Bog. U pogledu logike i filozofije, ako pretpostavimo da su premise točne, ovaj dokaz je točan osim samog kraja. Točan je do zaključka da je taj prvi pokretač kršćanski Bog. Moguće je da je to kršćanski Bog, ali nema nikakvog razloga da to bude baš on. On zapravo uzima Aristotelovu teoriju o nepokrenutom pokretaču te ju koristi da dokaže kršćanstvo bez ikakvog proširenja teorije. Aristotel je imam sasvim drugačije zamišljao tog nepokrenutog pokretača. Pa ako su teorije iste, a zaključci drukčiji vidimo da iz te teorije ne možemo zaključiti ništa o tom nepokrenutom pokretaču osim da je pokrenuo sve. Stoga zaključak da je to kršćanski bog je non sequitur.

Neki filozofi osporili su ovaj dokaz. Štoviše, osporili su prva 3 dokaza. Prva tri dokaza svode se na to da je nešto moralo izazvati početak svemira, nešto je moralo stvoriti prvu materiju, pokrenuti prvo kretanje itd. Ovo se naziva kozmološkim argumentom. Immanuel Kant i David Hume osporavaju taj kozmološki argument. Immanuel Kant tvrdi da postoji noumenalni svijet, stvarni svijet koji nam nije poznat i fenomenalni svijet, koji je zapravo naša interpretacija noumenalnog svijeta. Kada bi iskustvu unutar fenomenalnog svijeta htjeli dodijeliti uzrok, morali bi ga tražiti u noumenalnom svijetu. No ne možemo shvatiti noumenalni svijet, zato i postoji fenomenalni svijet. Ako ne možemo shvatiti što je uzrok, on bi mogao biti bilo što, pogotovo nešto što ne treba vlastiti uzrok, te iako nam nema smisla da to nešto nema uzrok, to je samo zato što ne možemo shvatiti noumenalni svijet. Uz to, Kant tvrdi da kozmološki argument pretpostavlja samog sebe kako bi imao smisla, te stoga nema smisla.

Ako se okrenemo znanosti, možemo također vidjeti da premise tog dokaza nisu točne. Imamo pregršt primjera gdje kretanje ne dolazi iz kolizije, već iz neke druge pretvorbe energije. No trebali bi tu premisu prebaciti u okvir današnjeg vremena. Umjesto da se pitamo tko je bio prvi pokretač, pitanje glasi: od kud je došla sva energija? Znanost prati postanak energije do Velikog praska. Prema Einsteinovoj teoriji o relativnosti, vrijeme je sporije uz velike mase. Prije Velikog praska, sva masa nalazila se u jednoj točki, te je stoga ona imala neograničenu gustoću. Zbog ovoga, vrijeme nije teklo te se ništa nije događalo do Velikog praska. Postoje mnoge teorije kako je nastao taj singularitet mase, ali niti jedna nije dokazana do sada. Ipak, nije logično zaključiti da baš zato je to sve stvorio kršćanski Bog, ili bog bilo koje vjere. Mnogo toga ljudski rod nije mogao riješiti znanošću pa se okretao vjeri, no danas je većina toga riješena. Ovo je pretpostavka, no jednog dana ćemo vjerojatno riješiti i problem nastanka singulariteta iz kojeg je nastao svemir. Zato nema smisla okretati se teologiji i reći da je problem riješen iako nije, to je zapravo samo ignoriranje problema koji se čini nerješiv. Mnogi problemi koji su se čini nerješivim prije danas su uistinu riješeni. Zato ima mnogo više smisla okrenuti se filozofiji i znanosti umjesto teologiji.

Drugi dokaz je dokaz iz uzročnosti. On tvrdi da ništa nije moglo stvoriti to jest uzrokovati samog sebe, te je stoga moralo postojati nešto što je pokrenulo lanac uzročnosti. Ovaj argument je vrlo sličan prvom te ga ne treba zasebno osporavati. Unutar filozofije svodi se do kozmološkog argumenta kao i prvi dokaz. Također ako gledamo njegov logički slijed opet vidimo da je non sequitur kod zaključka da je taj prvi uzrok kršćanski Bog. Unutar znanosti svodi se na energiju kao i prvi dokaz.

Treći dokaz je dokaz kontingentnosti svijeta. Tvrdi da sve može postojati i ne postojati te stoga uz beskonačno mnogo vremena dogodilo bi se da ništa ne postoji. A s tim da danas stvari postoje, moralo je postojati nužno biće koje nikad ne prestaje postojati, a to biće je kršćanski Bog. Kao u prošla dva dokaza, imamo nelogični skok do kršćanskog Boga, ali uz to postoje drugi problemi s ovim dokazom. Prvi je da čak i kad bi sva bića mogla postojati i ne postojati, moguće je da još naprosto nismo došli do trenutka kad ništa ne postoji. Prema njegovom viđenju postanka svemira, on nije beskonačno dugo postojao, te stoga nije prošla beskonačna količina vremena od postanka svemira do sad. Ovaj dokaz nevaljanosti ima smisla samo ako pretpostavimo da je Bog stvorio svemira, ili da svemir postoji konačno dugo, no on uistinu pretpostavlja da ga je stvorio bog. Zato cijeli dokaz nema smisla.

Još jedan problem s dokazom je to što ništa zapravo ne nestaje i ne nastaje, već se samo pretvara u nešto drugo. Ovo je sasvim dokazano unutar fizike danas. Prije se mislilo da materija ne može nastati ni nestati, no ispostavilo se da materija i antimaterija nastaju raspadanjem bozona i kada se sastanu ponovno se pretvore u bozone. Tijekom Velikog praska dogodilo se da je nastalo više materije nego antimaterije. Ima mnogo teorija zašto i vrlo su komplicirane te nema smisla zalaziti u njih. Jedno je i dalje sigurno, materija i energija mogu postajati jedna drugo, ali ne mogu nestati. Time je dokazano da stvarno ništa nikada ne nestaje, samo se pretvara u nešto drugo. Ovo nije bilo poznato u vrijeme Tome Akvinskog pa ne možemo reći da je njegova greška, ali i dalje opovrgava dokaz.

Četvrti dokaz je dokaz iz stupnjeva savršenstva. On tvrdi da sve u svijetu ima određenu razinu savršenosti, to jest kvalitete. Ako možemo mjeriti da nešto ima više ili manje savršenosti, to znači da mora postojati nešto što je potpuno savršeno i udjeljuje savršenost drugim stvarima. To nešto je Bog. Ovo je vrlo apstraktna teza i najbolje je promatrati ju iz perspektive filozofije, a ne znanosti. Savršenost je subjektivna. Na primjer, ljudi mogu imati različita mišljenja o nekom filmu. Nekome je skoro savršen, dok je drugoj osobi grozan. Kvalitetu većine stvari ne možemo objektivno procijeniti. Zbog ovoga savršenost nije ništa stvarno već samo plod ljudskog uma. Zato nije moguće da je ta savršenost potekla od nekog višeg bića, to jest boga.

Posljednji dokaz je dokaz iz svrhovitosti svijeta. Toma je učio da stvari u svijetu djeluju svrhovito iako nemaju moć spoznaje. Stoga im je tu svrhu moralo podati neko biće, to jest Bog. Ako svrhovitost shvatimo kao neku stvarnu svrhu koju objekti imaju, nešto što žele postići, onda možemo reći da pretpostavka nije istinita. Svemira se ponaša prilično nasumično, jedino prati određene zakone, zakone fizike. Ako te zakone shvatimo kao svrhu objekta, onda uistinu sve ima svoju svrhu. Ali zašto bi tu svrhu morao podariti Bog? Ne možemo objasniti zašto je naša stvarnost kakva je, možemo je samo modelirati. Sve što mi vidimo je samo nekakva naša interpretacija, način na koji naše oči primaju i naš mozak obrađuje svjetlosni podražaj. Sve što čujemo je zapravo način na koji naš mozak prevodi mehaničke valove u zraku. Kada dotaknemo zid, zapravo samo milijarde atoma u zidu odbijaju milijarde atoma u našoj ruci. Ni ti atomi nisu nešto stvarno, već samo način na koji mi objašnjavamo interakcija između stvari koje percipiramo kao zid i ruku. Kao što Kant kaže, ništa ne možemo znati o stvarnoj stvarnosti, niti bi nas trebala zanimati jer nemamo nikakve veze s njome. Mi i dalje možemo djelovati samo u fenomenalnom svijetu i percipirati samo fenomenalni svijet. Zato nema smisla tražiti svrhu zakona koje uočujemo u fenomenalnom svijetu, jer se oni nalaze u noumenalnom svijetu. Ovaj dokaz je čak najteži za opovrgnuti. No čak i da je točan, da postoji neko inteligentno biće koje daje svrhu svijetu, ono ne mora biti kršćanski Bog.

Zaključno, neki dokazi su više, a neki manje uvjerljivi. Prva tri izriču kozmički argument koji je često osporavan u filozofiji. U znanosti prva tri dokaza su područja velike istrage i nema smisla odustati od istrage te reći da je izvor svega Bog. Četvrti argument nema smisla od samog početka, ni u filozofiji ni u znanosti. Zadnji argument je najuvjerljiviji ali ima isti problem kao prva četiri. Taj problem je da svi logički sljedovi dođu do kraja te onda najednom zaključe bez ikakvog slijeda da kršćanski Bog postoji. Tisuće drugih objašnjenja može se umetnuti umjesto postojanja Boga i imala bi jednako smisla. Ovo ne dokazuje da Bog ne postoji, ali niti iz jednog od ovih dokaza izravno ne slijedi da postoji.

Literatura:

http://www.hawking.org.uk/the-origin-of-the-universe.html, 7.10.2018.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Toma_Akvinski, 7.10.2018.

Tomislav Reškovac, Filozofija, Profil, 2. izdanje 2012.

http://www.einstein-online.info, 7.10.2018.

http://www.hawking.org.uk/the-beginning-of-time.html, 7.10.2018.

https://en.wikipedia.org/wiki/Five_Ways_(Aquinas), 7.10.2018.

https://plato.stanford.edu/archives/spr2013/entries/cosmological-argument/, 7.10.2018.

http://www.oswego.edu/~delancey/220_DIR/220_LECTURES/17_Kant3.html, 7.10.2018.

http://mrhoyestokwebsite.com/WOKs/Reason/Useful%20Information/Noumenal%20&%20Phenomenal.ht m, 7.10.2018.

 

Max Carin Balić i Lovro Kalinovčić, 4.g

 

5

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija