XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Reprodukcijsko kloniranje čovjeka i problem duhovne duše

Reprodukcijsko kloniranje čovjeka i problem duhovne duše[1]

Uvod

Dobar dan i poštovanje. Ja sam Martin i danas ću postaviti jedno zanimljivo pitanje; možemo li ustinu klonirati čovjeka u potpunosti? Pokušat ću pronaći rješenje kao  jednu teško odlučivi odluku.

Biblijska i starogrčka perspektiva (Aristotel)

S obzirom na društvo u kojem živim, judeokršćanski elementi odgoja i razmišljanja bili su među prvima s kojima sam se susreo, stoga ću se prvo time pozabaviti. Riječ duša u Bibliji dolazi od stare hebrejske riječi nephesh, što se u Bibliji odnosi na živuće, dišuće samosvjesno tijelo umjesto na nešto besmrtno[2]. U Novom zavjetu ta se riječ znala prevoditi kao „duša“ odnosno grčki  „psiha“. U Knjizi Postanka 2:7 Bog prvo stvori tijelo, te mu zatim udahne dušu („Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće.“)[3]. To zapravo kazuje da tijelo ne bi moglo postojati bez toga što zovemo duša. S Aristotelovog gledišta, duša je forma tijela i njegova svrha. To je ono što pokreće tijelo i bez čega tijelo ne može funkcionirati u skladu sa svojom konstitucijom. Ljudska je duša konstituirana od triju dijelova: vegetativnog, apetitivnog i racionalnog, kako to objašnjava u djelu „O duši“.[4] Za dio grčkih filozofa, duša propada s tijelom. A za neke je besmrtna, jer sadrži racionalni dio koji je božanski, nebeski.[5] Suvremena psihologija i ostale prirodne znanosti promatraju dušu kao skup psihičkih procesa, nešto što je svojstveno tijelu od razvitka živčanoga sustava do smrti. U znanosti je teoriju bitno potrkijepiti eksperimentom kako bi se dokazala. Eksperimentalno je nemoguće odrediti postoji li duhovna duša, to jest čovjekova svijest koja preživljava tjelesnu smrt[6]. Problem koji sukobljava suvremenu prirodnu znanost i filozofske teorije je taj što se prirodna znanost ne bavi pitanjem duhovne duše, jer ju ne može dokazati. Pod pojmom duhovne duše mislim na onu dušu koja nas čini jedinstvenim i koja preživljava tjelesnu smrt.Kloniranje i duša

Mogućnost reprodukcijskoga kloniranja ljudi[7] izaziva velik filozofski problem, problem duše. Bi li klonovi imali dušu? Ako da, kakvu? Moguće ga je promatrati kroz dvije perspektive. Kratko ću ih izložiti i objasniti probleme na koje nailazimo u njima

Prvo ćemo razmotriti problem kroz fizikalističko poimanje duše. Fizikalizam podrazumijeva da su psihički fenomeni, pa i ljudska svijest kauzalno ovisni o tijelu. To znači da je besmrtna duša ne postoji. Stoga je problem kloniranja vrlo lako rješiv. Naime, uzmimo primjer osobe B koju smo uspješno klonirali iz osobe A. Po fizikalističkom poimanju, mi smo kloniranjem tijela osobe A stvorili u osobi B pretpostavke za svijest jednakih mogućnosti kao one osobe A. Dakle, ontološki, dva će bića biti jednako ljudska. Imat će tijelo i psihu. Hoće li te duše biti jednake? Mi smo stvorili različito biće jer, usprkos genetskoj jednakosti, ono ima različitu psihu zbog različite interakcije tijela i njegove svIjesti s okolinom[8]. S druge strane, ono ima jednak moralni status i jednaka moralna prava kao neklonirana ljudska bića. Samim time, mi smo uspješno klonirali čovjeka na način da smo iz jednoga stvorili dvoje; ekvivalentna, ali ne i jednaka.

Velik problem nailazimo u rješavanju problema kroz duhovno-religijsku kršćansku teoriju. Duhovno-religijska kršćanska perspektiva pretpostavlja čovjeka kao trodimenzionalnoga; tijelo, duša i duh (duhovna duša o kojoj je riječ). Tu je perspektivu iznio Sveti Pavao; pretpostavka je da Bog ni iz čega stvara dušu i da ju čovjeku u trenutku začeća udahnjuje[9] . Zato čovjek ima dostojanstvo koje nadvisuje ostala stvorenja, budući da je stvoren na sliku Božju. Ta je duhovna duša besmrtna[10]. Ponovimo pretpostavljeni eksperiment iz prve perspektive; uzmimo osobu A iz koje smo klonirali osobu B. Samim time što smo klonirali čovjeka, osoba B ima tijelo i dušu (psihu). Međutim, tu nastaje problem. Tko tom čovjeku udahnjuje onu besmrtnu, duhovnu dušu? To bi, po kršćanskoj perspektivi, mogao jedino Bog. Znači li to da mi Boga navodimo da stvara dušu umjetno „uzgojenog“ čovjeka? Pretpostavimo da Bog udahnjuje dušu jer je u Božjoj naravi, po kršćanskom učenju, da dobrohotno ljubi, daruje život i da stvara. Ako je tako, onda čovjek indirektno stavlja Boga u podređen položaj odnosno dokida njegovu svemoć i stvarateljsku nadmoć. To nije jedini problem. Postoji još jedno pitanje koje treba postaviti. Uzmimo slučaj da osobi B Bog NE podari duhovnu dušu! Što onda? Dobili smo čovjeka koji ne uživa trojedinstvo ostalih ljudi, to jest nema ono što po definiciji perspektive iz koje ovo izvodimo čini njegovo dostojanstvo i što ga čini ravnopravnim ostalim ljudima. Kako se moralno postaviti prema tom čovjeku? U to neću ulaziti jer smatram da bi se oko toga mogla povesti jedna zasebna rasprava. Međutim, osoba B manifestacija je ljudskosti. On pokazuje SVE značajke čovjeka. Kako bi ostali ljudi mogli razlikovati klona od ostatka čovječanstva? Naravno, iz toga slijedi, kako bi čovjek uopće bio sposoban razaznati je li klonu Bog uistinu podario duhovnu dušu ili nije? Kršćani u načelu vjeruju da bi On to učinio. Bez obzira na to, mi samo pretpostavljamo ili vjerujemo. Ne postoji način da znamo što se točno dogodilo. Dolazimo do famoznoga problema Schrödingerove mačke, to jest mačke koja u isto vrijeme jest i nije.

Nude li hinduizam ili budizam rješenje?

Hinduizam i budizam dvije su najraširenije religije u Istočnom svijetu. Koliko god položajno bliske, fundamentalno se razlikuju u nekim ključnim pitanjima; jedno je od njih postojanje atmana, što na jeziku Veda, sanskrtu, znači unutarnje ja ili duša. Prema budistima, ono što mi percipiramo kao nešto beskonačno  i vječno unutar nas zapravo je kombinacija fizičkih i mentalnih sila (pancakkhandha) koje su sastavljene od tijela ili materije (rupakkhandha), senzacije (vedanakkhandha), percepcije (sannakkhandha), mentalnih formacija (samkharakkhandha) i svijesti (vinnanakkhandha)[11]. Stoga bi kloniranjem čovjeka stvorili još jednu osobu s različitom kombinacijom navedenih sila. Budizam, dakle, ima slično poimanje duše kao fizikalistički pristup. Samim time ne ograničava kloniranje u filozofskom smislu. Hinduizam definira dušu slično kao kršćanstvo, to jest da je atman neovisan o čovjekovim karakteristikama (njegovim ambicijama, strahu i sl.). To ponovo priziva problem duhovne duše, to jest neovisne komponente čovjeka koju nije moguće klonirati.

Geneza problema

Kako u ovome radu pokušavam riješiti problem duhovne duše, s obzirom na kulturološku bliskost, problem ću pokušati rješiti iz kršćanske perspektive. Uzimajući u obzir kršćanski nauk i svete tekstove (Biblija), Bogu  se pripisuje nadmoć na svime što je stvorio. To znači da ni u kojem trenutku nije moguće da se netko nalazi iznad Njega. Prema religijsko-kršćanskoj perspektivi, kloniranjem bi se čovjek svjesno ili nesvjesno postavio u poziciju nadmoći, tjerajući Boga da prilikom svakog kloniranja čovjeka, koje nije prirodan način prokreacije, podari dušu pri stvaranju čovjeka, dok prilikom prirodne prokreacije na neki način ovisimo o Stvoritelju. Najbolja je potkrjepa toga negativna ocjena kontracepcije u očima moralnog nauka kršćanstva. Samim time što mi možemo birati kada hoćemo, to jest kada ne želimo dati životu šansu da se stvori, zamjera se jer zanemaruje Božji plan stvaranja. To znači da se Boga ne bi moglo natjerati da podari dušu u slučaju da to Nije njegov plan. Na stranicama Papinske akademije za život postoji služeben tekst pod naslovom „Refleksije o kloniranj u“objavljen 24.6.1997.,  u kojem se kloniranje navodi kao „nemoralno“ jer riskira biti „tragična parodija Božje svemogućnosti“ i kao takvo bi se trebalo zaustaviti u „kulturnim, socijalnim i zakonskim okvirima“.[12] Članak objavljen u talijanskome časopisu „Repubblica“ dan nakon objave Refleksije interpretira tekst u smislu da bi „klon ipak imao “duhovnu dušu” različitu od donorove i to isključuje savršenu umnoživost osobe “uzete u svojoj bilo ontološkoj bilo psihološkoj stvarnosti”[13]. To potvrđuje primjedba Papinske akademije za život u “Promišljanjima o kloniranju” objavljena jučer.“[14] Također, svi privatni katolički izvori dostupni na mreži, kao i Wikipedia[15], tumače službeno katoličko učenje o ljudskome klonu u tom smislu, pozivajući se ponekad na Tomu Akvinskoga koji svoje postavke temelji na Bibliji i Aristotelu, tvrdeći da osoba mora imati dušu kako bi uopće bila živa.[16] Postavlja se pitanje je li to jedino moguće i ispravno tumačenje.

Klon-čovjek bez duše ?

Primjećujem dva problema. U Bibliji je Bog prikazan kao „svemoguć“ i kao „vrhovno dobro“[17]. Dakle, iz tih premisa slijede dva problema. Prvi je da reprodukcijsko kloniranje predstavlja svojevrsno izlaženje iz paradigmatske situacije stvaranja koje je Bog autor. Time se Bog stavlja u nepovoljnu poziciju, to jest onu u kojoj On više nije vrhovnik. Situacija je to u kojoj, u slučaju da Bog klonu dā duhovnu dušu,  Bog biva „natjeran“ da čini nešto što nije bilo u Njegovu naumu. Samim time to dovodi u pitanje njegovu autonomiju i vrhovnost. Drugi je problem Njegova dobrota. Naime, ako Bog odluči ne „pokloniti se“ čovjekim naumima, i ne udahne klonu duhovnu dušu, onda bi On prestao biti vrhovno dobro u smislu bića koje je dobro po naravi, čista ljubav. Dakle, dolazimo do paradoksa u kojem Bog ne može biti i čista ljubav i vrhovnik u isto vrijeme. Postoji li rješenje problema? Kako bismo mogli doći do uniformnog i univerzalnog rješenja, trebali bismo dodatno uokviriti pojmove „čista ljubav“ i „vrhovnik“ jer bez toga problem ostaje nerješiv.

Pokušaj rješenja

Po mojem shvaćanju, klonovi (to jest osobe B) ne bi imali duhovnu dušu.Taj zaključak izvodim iz činjenice da reprodukcijsko kloniranje jest postupak kojim nije moguće na „prirodan“ način dobiti ljudsko biće. Pod prirodnim mislim na onaj koji je predviđen biologijom sisavaca (spajanjem genetskoga materijala roditelja). Reprodukcijsko kloniranje u tom je smislu radikalno nova situacija. Mi postojanje klona ne izvodimo iz prirodno predisponiranih mogućnosti, već prirodu „pokoravamo“ svojoj volji. Samim time, čovjek uzima vrhovnu ulogu postavljanja pravila i uvjeta rađanja čovjeka. Zaključujem stoga da takvo što ne bi bilo održivo u duhovno-religijskoj kršćanskoj perspektivi, a da Bog ne izgubi svoju ulogu. To dovodi do zaključka da Bog ne bi mogao dati duhovno dušu klonu, a da ostane Bog onakav kakvimgga biblijska perspektiva shvaća. Klonovi bi, dakle, bili „ljudi bez duše“, ali budući da ih se nikako ne bi moglo razlikovati od ostalih, pitanje njihove duhovne duševnosti ostaje u sferi spekulacije. Situacija je nalik misaonom pokusu Schrödingove mačke; možemo teorijski pretpostaviti ima li klon duhovnu dušu ili ne, ali to ne možemo provjeriti. Kako se odnositi prema ljudskim klonovima (njihov moralno-društveni status) pitanje je koje tek treba istražiti.

Martin Ilić, 4.g

 

[1] Učenik Martin Ilić, tada 3. g razred, održao je ovo izlaganje na 16. lošinjskim danima bioetike u Malome Lošinju u svibnju 2017. godine.

[2] Post 2,7

[3] Ibidem.

[4] Aristotel: Nagovor na Filozofiju, O duši, Naprijed, Zagreb, 1999.

[5] Usp. H. Diels: Predsokratovci; fragmenti, Naprijed, Zagreb, 1983.

[6] V. Tomislav Ivančić: Hagioterapija – model terapijske antropologije, Nova prisutnost, Vol. V. No. 1, travanj 2007.

[7] Koje, čini se, još nije izvedivo, ali uspjesi kloniranja sisavaca opravdavaju promišljanje o toj mogućnosti. Usp. Tonči Matulić: Problem kloniranja čovjeka, Bogoslovska smotra, Vol. 73 No. 1, srpanj, 2003.

[8] Na to upućuje iskustvo s jednojajčanim blizancima čiji fenotipi nisu potpuno isti, kao i otkrića epigenetike.

[9] V. Sol 5, 23

[10] Katekizam Katoličke crkve, 363-367.

[11] http://www.budsas.org/ebud/whatbudbeliev/115.htm. Pristupljeno 7. svibnja 2017.

 

[12]http://www.vatican.va/roman_curia/pontifical_academies/acdlife/documents/rc_pa_acdlife_doc_30091997_clon_en.html. Pristupljeno 8. svibnja 2017.

[13] http://ricerca.repubblica.it/repubblica/archivio/repubblica/1997/06/25/il-clone-ha-un-anima.html. Pristupljeno 8. svibnja 2017.

[14] Ibidem.

[15] https://en.wikipedia.org/wiki/Christian_views_on_cloning. Pristupljeno 2. 5. 2017.

[16] Usp. http://procaritateveritatis.blogspot.hr/2013/09/would-human-clone-have-soul.html. Pristupljeno 1. svibnja 2017.

[17] Mudr 1, 13-14

2

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija