XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Ljubavno pismo / Lucija Šegon

Mali mjehurić odrazio se s ticala tamnomodrog škampa. Nije to znao jer je bilo jako mračno. Bio je na dnu oceana. Započeo je svoje dugo putovanje, no nije mu bilo teško jer je volio putovati. Volio je onaj osjećaj brzine i vjetra u kosi i zato je htio stići na površinu. No, bio je strpljiv jer, znao je da nikako ne može utjecati na svoje putovanje. Poskliznuo se na gladak list alge i malo zatim  bio zažaren meduzinim kilometarskim kracima, kojima se okitila poput svilene haljine. Zavrtio se u vrlogu koji je smiješna riba s velikim očima napravila mašući desnom perajom. Zateturao je u more račića i gotovo se zapetljao među njihovim brzomašućim nožicama. Nije ni primijetio nešto veliko, što zaklanja pogled na ostatak oceana i postaje sve veće i veće, sve dok nije završio u tamnoj utrobi kita gdje su račići održavali svoju zadnju i najbolju zabavu na plesnom podiju. Tamo su bili glavni, upravo zato što nitko nije mogao pratiti njihov tempo koraka. Malo kasnije, osjetio je ponesenost bujicom vode, kao da je netko maknuo čep s dna kade. Jedina je razlika bila u tome što je bujica išla prema gore. Začuđen, pitao se što slijedi. Neka snažna sila vukla je vodu i njega u zrak, kao da ga želi odvojiti od Zemlje. Nije se niti stigao pozdraviti s kapljicama vode kada je završio slobodan i, kao balon punjen helijem, vinuo se u zrak. Konačno! Preplavio ga je adrenalin dok je jurio iznad kitovski velikih valova. Udisao je slani zrak punim plućima i doživljavao zračne turbulencije. Zaustavila ga je šuma kose. Čini se da se zapetljao u frizuru neke žene. Sva sreća da su mu neki prsti, provlačeći se kroz kosu, omogućili  bijeg. Malo se odmaknuo, dovoljno da vidi što se događa. Žena i muškarac su se, iz nepoznatog razloga, dodirivali ustima. Činilo se da uživaju u tome. Odjednom je shvatio i da svira polagana glazba. Oko njih, ljudi se smiju, pričaju i piju rubin crveno vino. Baš mu se svidjelo. No, blag vjetrić odnio ga je dalje. Vinuo se u visine i ponovno je susreo kapljice vode, no ovog su puta bile manje i obasjane crvenkasto-zlaćanom svjetlošću. Našao se usred oblaka i vidio je Sunce koje se pokušava sakriti iza Zemlje. Kapljice su odijevale svoje najbolje tamnoplave, narančaste i ružičaste haljine za večernji bal. Skupljale su se u velikim kapljicama, gdje su nestrpljivo iščekivale početak. Bile su toliko uzbuđene da su se međusobno sudarale stvarajući bijelu svjetlost. Bilo je očaravajuće. Polako su počele padati u svojim velikim kapljičnim kočijama i povezle i mjehurić sa sobom. Mjehurić im je zahvalio na vožnji, sletivši na meki šareni kišobran. Pogledao je ispod sebe i vidio prolaznika kako nepoznatom čovjeku pruža mjesto pod svojim kišobranom. Odmarao se u naborima tkanine, dovoljno da vidi kako jedan ljubazan vozač staje kako bi ta dva čovjeka mogli prijeći cestu. Izgubio je ravnotežu, pao s kišobrana i kroz klimatizacijski sustav dospio upravo u auto muškarca koji se zaustavio. On je razgovarao s malom djevojčicom, svojom kćeri, o živahnoj melodiji koja je dolazila iz radija. Sjeo je na stražnje sjedalo, i, usput nasmijavajući djevojčicu akrobatskim skakanjem s držača za ruke u njeno krilo, dovezao se sve do kraja njihova puta, velikog polja makova, koji joj je otac obećao pokazati. Mahnuo je djevojčici i već je sljedećeg trenutka skakao po žarkim laticama i lovio leptire. Šuljao se travom i skupio nježan svijetli pelud s cvijeća. Zaustavio se pred vratima drvene kućice. Pokucao je. Nitko nije otvarao, pa se ušuljao kroz ključanicu. Zatekao je pucketanje vatre u kaminu i starca u naslonjaču. Vrludao je i završio u zraku kojeg je starac udisao. „Dobrodošao“, poželio mu je starac. Mjehurić se začudio. Nikad mu se nitko nije tako obratio. „B-b-b-bok“, zamucao je. Starac se nasmiješi i nastavi: „Vidim da si se umorio od dugog puta. Odmori se ovdje ispod dlake u lijevoj nosnici, a onda ćeš mi ispričati svoju priču.“ „M-m-može, hvala.“ Mjehurić se osjećao dobrodošlim i sigurnim. Znao je da mu nitko ne može nauditi i radovao se što će konačno s nekime moći podijeliti svoja iskustva. Nakon okrepljujućeg sna, mjehurić je starcu ispričao svoju priču. Atom vodika odvažio se čak i opisati miris galaktičke izmaglice jer je bio najstariji od svih. Sramežljiv atom kisika opisao mu je svoje sudjelovanje u procesu fotosinteze. Sve je to starac pažljivo slušao. Rekao je da je on najhrabriji mjehurić kojeg je imao prilike upoznati i poželio mu sretan put. Ponudio mu je i da posjeti unutrašnjost njegovih pluća, kako bi mogao nekome opisati topografiju plućnih mjehurića znatiželjnog starca duge brade. Mjehurić je to radosno prihvatio. Dok je izlazio i po posljednji put pozdravljao starca, zapazio je pismo koje je ležalo u starčevu krilu. Pisalo je:

Uskoro odlazim. O, splete nesretnih i sretnih okolnosti, čuvaj mi one koji ostaju poslije mene. Hvala ti, o velika Ruko Prirode što me stvori. Ovo pismo pišem tebi, Živote. Volim te. Volim te, Svijete. Volim i vas, ljude. Divni ste. Ostanite krasni i predivni, još dugo. Moj život pretočit će se u mjehuriće, kapljice i prašinu, koji će dalje prenositi poruke čiste Radosti, i zato mi nije žao. Želim svima da uspiju pronaći svoj unutarnji glas dobrote i poručujem im da je ona sadržana u tako malim pojavama da treba biti pažljiv kako im ne bi promaknula.  Zato vam ostavljam, dragi ljudi, ovo povećalo. Radoznalo i veselo ga koristite. Zbogom i vama, Žohari Iz Kuhinje. Nedostajat ćete mi. 

Starac Duge Brade I Još Dužih Misli Koje Stalno Rade Nepodopštine

Mjehuriću se pojavila suza u oku. Zadnji je put pogledao starca u oči. Primijetio je iskru mudrosti koja je bljesnula. Izgledala je baš kao da je i starac prešao put od stotinu godina. No, to je bilo nemoguće, zar ne? Malo zbunjen, osmjehnuo se starcu, koji je polako presavijao pismo i lijegao u krevet. Odrazio se i otisnuo u nastavak svog putovanja. 

Lucija Šegon, 2. a

Ovo pismo objavljeno je na mrežnoj stranici Knjižnica grada Zagreba, Knjižnica Sesvete, koja već 8. godinu zaredom raspisuje Natječaj za najljepša ljubavna pisma.

Čestitamo Luciji !


Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija