Što li se to događalo u našoj kinodvorani 6. 5. 2026.? Naizgled običan dan i obična tema o jednom malom dalmatinskom mjestu, ali sat Hrvatskog jezika tog dana bio je sve samo ne običan!
Tog dana posjetili su nas dr. sc. Domagoj Vidović, onomastičar s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Antonija Prišlić, pročelnica Jedinstvenog upravnog odjela Općine Janjina i licencirana turistička vodičica za Dubrovačko-neretvansku županiju. Domagoj Vidović proučava toponimiju poluotoka Pelješca, a Antonija je terenska suradnica na tim istraživanjima. Do sada je istražena toponimije naselja Žuljane, Dubrave, Janjine, Popove Luke, Drača, Sresera, Osobjave, Oskorušnog, Brijeste, Dančanja i Česvinice, a u pripremi su istraživanja istočnog dijela poluotoka Pelješca.
Razlog je njihova dolaska pelješko mjesto Janjina i njezine jezične specifičnosti. Antonijin dio predavanja odnosio se na predstavljanje Janjine, položaja, povijesti i specifičnosti u autohtonom načinu govora. Antonija se ovom prilikom kao prava storytelling vodičica odjenula u građansku nošnju koja označava vrijeme Art Nouveau, točnije kao u vrijeme La Belle Epoque, što je bilo vrijeme kada je Janjina bila ekonomski i demografski najrazvijenija i time potvrdila onu starinsku izreku da jedna slika govori više od tisuću riječi. Domagoj je potom istaknuo posebnosti govora izlažući o onomastici imena, prezimena te vrijednostima njezina istraživanja. Oboje su nam dali primjer, Antonija kao Pelješka i Domagaj kao Neretvanin, kako se Pelješčani i Neretvani, koje dijeli Malo more i Neretvanski kanal, međusobno časte: Pelješčani kopno (neretvansku stranu) nazivaju Vlaška banda, dok Neretvani Pelješac zovu (V)Raguz(ž)eji (I vragu bi uzeli) odnosno Raguzeji (Dubrovačani). Neumljani Pelješčane pak nazivaju Latinima. Naselje Janjina nalazi se na samome razmeđu štokavštine i čakavštine (specifični su naglasci na drugom slogu, duljenje riječi, nerazlikovanje č i ć, ije i je). Tako naša Antonija pije lipo bilo mliko, ali oblači bječve, a intraje ‘jude u Dež’lovićima, dok se u prvom istočnom naselju pije lijepo bijelo mlijeko i oblače bječve, a u prvom zapadnom naselju, Trsteniku, pije lipo bilo mliko i oblaču bičve. Jedan je od starinskih govornih primjera: U Brijesti sjekira sječe, u Sriseru sikira sječe, a u Osobjavi sikira siče. Svakako treba napomenuti da između ovih triju naselja nema ni 15 kilometara zračne udaljenosti i sva su tri okrenuta prema kopnu, što upućuje na migracije stanovništva koje je sa sobom donosilo i svoj govor.
Što smo naučili? Pelješac je poluotok, Janjina je smještena na središnjem dijelu poluotoka, povijest Janjine oblikovali su život i običaji Dubrovačke Republike i njezino je ukidanje značilo janjinski uzlet u pomorskom i trgovačkom smislu, pa je Janjina pretvorena u pelješko administrativno, ekonomsko i društveno središte, čime je zasluženo dobila nadimak Mali Pariz. Iz Janjine su i neke povijesne osobe poput don Ivana Prodana, dr. Nikole Zvonimira Bjelovučića i pjesnika Iva Lendića. Osim toga, u Janjini je službovao punih 28 godina duhovnik, skladatelj i mecena don Kosto Selak, a iz starih je fotografija vidljivo da su svi uredno odijevani u odijela s prikladnim bijelim košuljama te fine haljine i nakit po najnovijoj modi, pa se čovjek, nakon što pogleda stare fotografije Janjine na Facebooku, zapita kako smo od toga došli do rasparanih hlača na po’ koplja i majica s natpisom: „I drink and I know things“. Doznali smo i odgovor na jedno često kviz pitanje – odakle je Ivan (Juan) Bjelovučić, avijatičar koji je prvi preletio Alpe i utemeljio peruansku avijaciju. Saznali smo da se na Pelješcu suši riblja ikra cipola bataša koja predstavlja svojevrstan specijalitet te da je taj običaj donesen s Sredozemlja jer se butarga na ovakav način priprema na jugu Italije i Grčke. Taj proces datira iz vremena Feničana, a njegov je preduvjet domaća sol. A što Neretvani (Domagojevi sugrađani) rade s butargom? Prže je na ulju ili jednostavno odbace. Saznali smo da se od vremena Republike u Janjini jedu razne slastice: pandišpanj, rozata, bruštulani mindeli, snig, mantala, kontonjata te pije pjenušac iz vlastite konobe. Tehnika proizvodnje pjenušca preuzeta je od Francuza za vrijeme Napoleonove okupacije.
Bilo je vrlo zanimljivo iskustvo, prepuno novih informacija – kao da se radi o potpuno nepoznatim krajevima, a ne o prelijepom južnom dijelu naše domovine poznatom po uzgoju vinove loze plavac mali i proizvodnji vina. Ipak je Austro-Ugarska Monarhija svrstala Dalmaciju pod kategoriju egzotičnih krajeva.
Zahvaljujemo profesorici Franki Kraševac i ravnatelju naše škole Nikoli Dmitroviću što su omogućili realizaciju ove ideje i radujemo se nekoj novoj prilici za suradnju!
