XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Osvrt na epizodu “Obrušavanje” serije “Crno zrcalo”/ Kiara Blaić

+6

CRNO ZRCALO: OBRUŠAVANJE

Obrušavanje je prva epizoda treće sezone popularne američke serije Black Mirror ili Crno zrcalo. Epizodu je režirao Joe Wright a scenarij je napisao fantastični Charlie Brooker. Ova epizoda traje 63 minute te je po prvi puta emitirana 21. listopada 2016. godine. Naime, ova je serija napravljena toliko dobro da je popularna čak četiri godine nakon emitiranja. Glavne uloge pripale su Bryce Dallas Howard, Alice Eve i Cherryju Jonesu. Sama priča fikcijska je te se radnja odvija u digitaliziranom svijetu. Naime, u ovoj virtualnoj stvarnosti ljudi se mogu ocijeniti brojem, od jedne do pet zvjezdica. Sličnu pojavu pronalazimo u stvarnoj online kupovini robe, vožnji Uberom… Naime, u epizodi nakon svake ocjene sustav računa prosjek svih zvjezdica i o tom prosjeku ovise uvjeti u kojima osoba živi. Što je prosjek viši, to je osoba više cijenjena u društvu. Glavni lik, Lacie Pound, jedna je od žrtava ovoga društva. Ona postaje opsjednuta svojim prosjekom i dospijeva ludila kako bi postigla veći prosjek. Na svom putu prema tom cilju zateknu je razne prepreke koje ne može kontrolirati te na vidjelo izađe njezina opsesivna strana. Sama serija pokazuje koliko je sistem urezan u um osobe te do koje mjere ljudi „odu“ kako bi nešto postigli. Epizoda je pomalo zastrašujuća, ali iznimno poučna. Iz ove epizode izvukli smo dva važna etička pitanja: Što je to realno? i Koje se poruke šalju, ima li kakve simbolike?

Serija započinje u potpunosti normalno. Prva stvar koja mi je zapela za oko bile su pastelne boje. Svi ljudi s većim rangom nosili su pastelne boje, muškarci kravate i odijela dok su žene nosile haljine. Kuće u kojima žive izgledaju zastrašujuće identično. U sceni s uredom vidjela sam sličnu pojavu. Sve je odmjereno pravim kutem, izgleda perfekcionistički. Priča započinje Lacienom željom da se preseli u apartman za koji ima novac, ali nema dovoljno velik prosjek „ocjena“. Odlučna da ga stekne, trudi se što više svidjeti se svojoj okolini. Prema mome mišljenju, u većini situaciji bila je dvolična. Davala bi ljudima oko sebe pet zvjezdica očekujući da oni naprave jednako. To je pomalo manipulativno iskorištavanje. Što je zabrinjavajuće, taj je način postupanja zapravo normalan u njihovu društvu. U jednoj od prvih scena mogla sam pronaći spoj između serije i dijela našega društva. Lacy uzima kavu i uz nju dobiva keksić. Prva stvar koju učini jest da je slika i objavi, iako ju još nije niti kušala. Ovo se događa i u našem društvu, svakodnevno. Toliko smo obuzeti društvenim mrežama i opsjednuti gledajući u ekrane da bi bilo dobro ponekad se zapitati što je stvarno, a što nije. Na tisuće mladih djevojaka odlaze na platforme poput Instagrama i uspoređuju se s modelima koji su potpuno isfotošopirani. No one to ne znaju te se izgladnjuju i razviju mentalne bolesti, misle da nisu dovoljno dobre i tako unedogled. Sami smo sebi stvorili problem. Razlika između našega društva i njihovog jest što mi odlazimo na društvene mreže i koristimo se tehnologijom kao pomagalom i nekom vrstom odmora od stvarnoga svijeta, dok Lacie živi u svijetu gdje je tehnologija taj stvaran život. Kasnije je Naomi, njezina (lažna) najbolja prijateljica iz djetinjstva, poziva na vjenčanje, u čemu Lacie uvidi priliku za stjecanje većega prosjeka. Gledajući kako vježbaj svoj govor, kao kuma, uvidjela sam prvi znak opsesije. Od lažnih suza i neprirodnih osmijeha, do toga da je izgovarala fraze samo kako bi ugodila drugima. U tom sam trenutku cijenila ovaj svijet gdje imam pravo reći što mislim a da to ne utječe na praktički moj cijeli život (u njezinu primjeru financijski). Kasnije je, na putu na vjenčanje, doživjela nekoliko „sudara“ jer je bila pod stresom i prosjek joj se smanjio. To ju je razljutilo i iziritiralo do te mjere da je svaki put kada bi otvorila usta samo padala više u tu rupu. Na kraju, nakon svih žrtvi, mladenka ju je nazvala i rekla da ne dolazi. Vjerujem da je to bila kap koja je prelila čašu. Postala je toliko opsjednuta tim vjenčanjem jer je sve riskirala i smanjila si prijašnji odličan prosjek na jedva prolazan. Na kraju je upala na vjenčanje i doživjela potpun slom od stresa misleći o svom cijelom životu i promišljajući svaku svoju odluku. Na kraju epizode završila je u zatvoru svađajući se s drugim zatvorenikom kojem je napokon rekla što je htjela. Iako je u početku Lacie odavala dojam dvoličnosti, neobazrivosti i perfekcionističkog poremećaja, uvidjela sam da je to bilo isključivo zbog uređenja društva u kojem je živjela. Bila je pod ogromnim pritiskom zato što se svaki njezin pokret mjerio. Tko ne bi bio? U potpunosti sam razumijela svaki njezin lažni osmijeh i suzu. Ona je radila najbolje što je mogla da preživi. Nama to sada izgleda čudno i neprirodno, no za nju to je bila jedina opcija i jedina realnost.

Na kraju mogu zaključiti da je sve što je Lacie činila bilo za njezinu dobrobit. Promijenila je sebe, pokušala se uklopiti u društvo da je ne bi pojelo. Takva vrsta uređenja napravljena je da se ljudi kategoriziraju, da se ne ističu, ne stvaraju probleme i ponašaju kao roboti. To je nemoguće, mi smo ljudi. Stvoreni smo da osjećamo. Onakvo društvo ne dopušta korištenje toga glagola. Osjećati se ne može prevesti u jedinice i nule, zato ondje nije bilo dozvoljeno. Sve je površno, izlizano na vrhovima i isprogramirano. No kao u većini programa, zna doći do glitcha. I kada se to dogodi, treba popraviti program. Lacie je jedan od, vjerujem, više glitcheva tog sistema. Pitanje je samo – tko će ga popraviti?

Kao odgovor na pitanje što je realno, mogu jedino reći da smo mi realni. Ono što osjećamo, što mislimo, u što vjerujemo i ono za što radimo. To je realno, to je jedino realno. Ono što laičko oko ne vidi, ali osjeća, realno je. Ono što um misli, jutarnje Sunce koje predvečer obgrli Mjesec, rujanske kiše i prosinački snijeg realni su. Svi mi živimo u nekoj svojoj realnosti. Svi smo mi glavni glumci svoga života. I bez obzira iz kakve obitelji potječemo, možemo napisati svoju priču i poći drugim putem. To je jedino realno. Najvažnija poruka koja se šalje je, vjerujem, da s vremena na vrijeme pogledamo s ekrana u prozor. Da ga otvorimo i udahnemo svjež zrak. Da zagrlimo svoje bližnje i kažemo im nekoliko lijepih riječi. Sutra nije obećano, ne znamo kako će izgledati niti na to možemo utjecati. Trebamo više cijeniti prirodne stvari. Više vremena posvetiti sebi kako bismo preživjeli. Biti svoji, prisebni sebi i za sebe.

Proučila sam članak Front slobode. Zastrašujuće mi je bilo vidjeti da se serija Black Mirror stvarno dogodila u Kini. Zapitam se koliko se slučajeva poput Laceinog dogodilo, koliko je ljudi stradalo ovakvim pristupom modernizaciji? Tužno je pomisliti da je ljudski rod odlučio napakostiti sebi na taj način.

Kiara Blaić, 1.d

+6

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija