Otvaram oči. Iznad mene je strop prekriven bršljanom. Mičem glavom. Nikada nije bila toliko teška. Krevet na kojem ležim mekan je i bijel. Plahta koja me pokriva, također bijela, teška je kao nadgrobni kamen. Krevet je, čini se, trebao biti obrubljen bijelim zastorom. Međutim, taj je zastor rasparan. Ostaju samo komadići bijele tkanine pričvršćene na okvir kreveta, što počnu lepršati kao pobješnjeli na najmanji dašak vjetra, koji ukazuju na njegovu nekadašnju prisutnost. Kao i strop, zidovi i pod prekriveni su bršljanom. Kao stari skeptik, tražim djelić koji ta biljka nije prekrila. Malu, čak i najmanju ogoljelu površinu na koju mogu pokazati kažiprstom, onako kako su me roditelji učili da je neodgojeno, i pobjedonosno viknuti prirodi: “E, vidiš, ovo si zaboravila!” No takvoga mjesta nema. Nigdje. Kao da je lišće predvidjelo moju oholost. Krevet je kao pust otok u tome moru bršljana. Nakon kratka lutanja, pogled mi se usredotočio na drugi pusti otok. Mali, okrugli, kameni stol uz koji je postavljena malen, okrugao, kameni stolac. Iznad njih je prozor kroz koji ulaze sunčeve zrake. Ti sjediš za stolom i gledaš kroz prozor. Tvoja se šarena haljina u potpunosti razlila sivim kamenom. Potpuno si mirna, pogleda uperena u daljinu. Uspravim se u krevetu i pozovem te. Barem mislim da sam se uspravio u krevetu i pozvao te. Nisam se uspravio u krevetu niti te pozvao. Zatvaram oči.
Otvaram oči. Gotovo niotkuda osjetim tupi bol u leđima. Vjerojatno je bio tu dok sam spavao, čekajući da dođem k svijesti pa da me ščepa svom svojom silinom. Dignem se. Stisnem zube spreman opsovati. Inače ne podnosim psovke. Suviše su grube, a ništa ne rješavaju. No danas nisam bio dobre volje. Bio sam zaista ogorčen. Probudio sam se odlučivši da ću mrziti svijet. Pa valjda sam i ja to jednom smio. No nešto me zaustavilo. Mjesto na kojem sam se probudio bilo je polje cvijeća. Cvijeće svakakvih vrsta raslo je na sve strane, klateći se na vjetru. Bilo je uistinu lijepo. Njegova ljepota kao da je opominjala ružnoću mojih misli. Ustao sam zbunjen. Pogledao sam oko sebe. Očito sam tražio nešto, iako nisam znao što sam tražio. Konačno, pogled mi se zaustavio na željezničkoj postaji nedaleko od mjesta na kojem sam stajao. Krenuo sam prema njoj. Na prljavim, zahrđalim tračnicama mirovao je crni, željezni vlak. Para je ljuto bježala iz dimnjaka lokomotive. Čini se da se spremao pokrenuti se. Ne znajući gdje sam ni kamo ću, odlučio sam pustiti da me vlak povede kamo god putovao. Kroz prozor me gledao kondukter debelih, sivih brkova. U malim očima skrivenim ispod raščupanih i gustih sivih obrva naziralo se nepovjerenje. Na brzinu sam ušao u prvi vagon. Bio je gotovo prazan. Opazio sam žapca i lisicu kako sjede jedno nasuprot drugomu. Lisica je bila otmjeno odjevena. Duga ružičasta haljina, teški dragulji oko vrata, na glavi šešir, također ružičast, s perjem. Žabac je bio u odijelu, sa štapom od slonovače i srebrnim džepnim satom u ruci. Lisica je gledala u žapca. Pogled joj nije skretao, čak ni kada sam im se približio. Žabac je gledao kroz prozor. Jednako koncentrirano, ne obazirući se na mene, kao da se iza prozora odvija nešto od životne važnosti. Htio sam ga upozoriti da ga lisica neobično gleda, da se premjesti u drugi vagon. Ipak nisam, jer sam na samom čelu vagona opazio tebe. Ostavim žapca, neka se snađe kako umije. Sjednem do tebe. Ti nastaviš gledati ravno ispred sebe, potpuno usredotočena, poput žapca i lisice. Čvrsto sam odlučio da ću ti se ovaj put doista obratiti. “Kamo putuje ovaj vlak?” upitao sam. Dosadno, uobičajeno pitanje, ali prvo kojeg sam se mogao sjetiti. Sada okrećeš glavu prema meni. Tvoje šarene oči duboko zagledane u moje, kao da izvlače iz mene svaku misao, svaki osjećaj koji sam ikada tajio. “Nikamo”, odgovaraš. “Ovaj vlak ne ide nikamo. Tu će stajati zauvijek.” “Tako dakle, ne ide nikamo”, ponovim ja. Dižem se. Ti okrećeš glavu, kao da nikada nisam ni došao. Ponovno prolazim pokraj mjesta na kojem su sjedili žabac i lisica. Žapca nema. Lisica mi se učinila nešto većom. Zatvaram oči.
Otvaram oči. Budim se u malenoj, uistinu malenoj sobi, možda najmanjoj u kojoj sam bio . Zidovi su prekriveni izvezenim slikama. Gledam ih. Zanimljive su. Jedna prikazuje neku djevojku s papigom, druga kočijaša, treća zimski pejzaž s potokom iz kojega ožednjeli jelen halapljivo ispija vodu. Do kreveta je stajao drveni pisaći stol. Iako je bio malen, bio je raskošno izrezbaren. Po njegovim su se nogama pružali svakakvi zavijutci. Neobično sam pomno motrio te zavijutke nalik na kakav komplicirani labirint koji sam nastojao riješiti u glavi. Konačno me sve to počelo zbunjivati pa sam oslobodio svoj kažiprst, koji sam ostatkom dlana bio gnječio ispod jastuka, i njime pritisnuo jedan dio zavijutka. Sada je moj prst poput Tezeja šarao labirintom. Nisam znao zašto mi je bilo toliko bitno da riješim taj izmišljeni labirint. No jest. Iznenada, jak bol probode mi glavu. Naglo sam povukao ruku da glavu obuhvatim objema rukama. Lagano je zabacim da pogledam što je iza mene. Mali, čvrsto zatvoreni prozorčić. “Valjda me zato boli glava”, kažem sebi. “Ovdje nedostaje zraka.” Otvorim prozor. Pred očima mi se širio seoski pejzaž. Bijele kućice toliko male da su nalikovale onima u igri Monopoly, prazne, krivudave i prašnjave seoske ulice. U dvorištu kuće u kojoj sam se probudio cvjetali su bijeli glogovi, moje omiljeno cvijeće. Usred sela nalazila se crkva. Bila je znatno veća od svega drugoga u selu, ali znatno manja od mnogih crkava koje sam vidio. Odjednom se oglasi crkveno zvono. Prvi zvuk koji sam čuo otkako sam se probudio. “Kad već stojim”, pomislim, “pogledat ću gdje sam se točno našao. Mogao bih i zahvaliti vlasnicima kuće što su me primili.” Sve je odlučeno. Krenem prema vratima. Soba je bila toliko mala da su bila potrebna samo dva koraka koja su natjerala drveni pod da bolno zaškripi kako bi mi se kvaka našla nadohvat ruke. Vrata su cvilila kad sam ih otvorio. Maloprije je sve bilo tako tiho, a sad sve cvili i škripi. Prošao sam kroz uski hodnik. Bio je toliko uzak da se između mojih ramena i zidova nalazio prostor debljine malog prsta. Prošavši ga, našao sam se u prostranom dnevnom boravku. Zalazeće sunce davalo je svakom komadu namještaja i raskošan sjaj. Ovaj put sjedila si za stolom. Šalica čaja dimila se ispred tebe. Nasuprot tebi bilo je prazno mjesto ispred kojeg je također bila postavljena šalica čaja. Pokažem prstom na nj, želeći znati smijem li sjesti. Ti kimneš glavom. Kimnula si tako agresivno da je tvoja duga, šarena kosa počela lebdjeti naokolo. Nasmijem se tom prizoru. Ti se nasmiješ meni širokim, prijateljskim osmjehom. To je bio prvi put da si se tako smijala. Sjednem. “Je li ovo tvoja kuća?” pitam te, ne znajući kakav ćeš mi odgovor dati. “Jest”, potvrdiš. To me iznenadilo. Nikad nisam ni pokušao zamisliti na kakvom mjestu živiš. Nisam nikad očekivao da ću doznati. “Smijem li ovdje ostati?” pitam. Odmah sam se razbjesnio na sebe zbog toga pitanja. Zašto sam to rekao? Ne znam. Ta mi je rečenica pobjegla iz usta kao da je tamo bila godinama zatočena. No ti si se i dalje smijala. “Smiješ”, rekla si. To me začudilo, ali sam bio sretan. “Koliko dugo?” upitao sam. “Koliko god želiš”, odgovorila si. Sada sam se glasno nasmijao. Ti si iz širokog, ali tihog osmjeha prešla u grohotan smijeh. Smijali smo se dok zalazeće sunce pozlaćuje namještaj, čaj se hladi i vani na vjetru njišu se bijeli glogovi. Zatvaram oči.
Otvaram oči. Budim se u stvarnom svijetu. Ispod mene je krevet toliko tvrd da nitko na njemu ne može uistinu spokojno spavati. Oko mene se pružaju prazni, sivi zidovi. Ovo je svijet u kojem te nema. Utopili su te. Jednoga dana, u rijeci. Sa zadovoljstvom su gledali kako se gušiš, kako se očajno i neuspješno trudiš da dođeš do zraka, kako nestaješ u dubini, a tvoj šareni šešir isplivao je na površinu kao da sve želi izvijestiti o tvojoj smrti. Slavili su što su te izgubili. Ustao sam, gledao sam oko sebe. Ljudi su gledali u prazne, sive zidove i vrištali od smijeha.
Paula Pfeiffer Rimac, 4. d
