XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Što snijeg ima s tim?

+3

Pahulje padaju i padaju, polako, nikamo u žurbi. Velike, malene, pravilne, nepravilne, svakakve pahulje padaju i padaju. Svaka se pita kamo li će pasti. Hoće li pasti na drvo? Hoće li pasti na krov? Ili će pak pasti na rukavicu i otopiti se? Hoće li neko dijete očarano gledati pahulju koja je pala i otopila se? I tako ispružim ruku prekrivenu tankom vunenom rukavicom i ugledam veliku pahulju kako pada ravno prema njoj, približava se, pada polako, čekam je i onda, i onda, I ONDA…

Samo prođe? Gledam je kako prolazi kroz moju ruku i nastavlja padati. Dođe do tla i samo nestane u moru pahulja. Više je nitko ne može razlikovati od svih ostalih; protraćena je. Razočarana takvim raspletom, nastavim do škole. Ondje ne radim ništa osim što mislim na tu pahulju. Nije da inače išta radim, izgubila sam motivaciju i sve zanimanje za predmete već odavno. I ne znam zašto još uvijek pohađam nastavu, nije da ću dobiti išta korisno od toga. Nakon izdržanih koliko već sati odem do knjižnice i upitam knjižničarku ima li kakve knjige o snijegu. Začuđena, pogleda po policama i pronađe jednu; “Snjegologija I”. Uzmem knjigu, sjednem za stol i krenem čitati. “Što je snijeg”, “Kako snijeg nastaje”, “Praktične koristi snijega u industriji”… Čitajući poglavlja, saznam kako je znanost o snijegu toliko složena da je jedva razumijem. Međutim, što ako je upravo ta znanost ono što me sprječava da dotaknem pahulju? Moram je shvatiti. Polako čitajući i vodeći bilješke, učim sve što što se može znati o snijegu. Dok razgovaram s prijateljima, svi misle da sam poludjela. Otišli su, ali više me nije briga. Prije bih se i odrekla nečega, što god to bilo, samo da me prijatelji ne napuste, ali sada me nije briga. Ostala je samo jedna osoba. “Čula sam da je i tebi pahulja propala kroz ruku, pa sam mislila, mogle bismo zajedno istražiti taj misterij”, reče mi. Pogledavši je, kažem: “Naravno.”

Upoznala sam je s idejom da je proučavanje snijega jedino logično rješenje našega problema. Ona me gleda u čudu. “Pa vjerujem da jest, s obzirom na to koliko su ti se zjenice izobličile u obliku pahulje”, kaže mi, nekako smireno za takvu izjavu. U čudu i strahu odjurim do ogledala. Pogledavši svoje zjenice, vidim da su stvarno poprimile oblik pahulje. Kada mi ponovo priđe, smireno mi pruži knjigu. “Pronalaženje onog što te zanima” stoji na koricama. Moja nova prijateljica otvori posljednje poglavlje. “Jednom kada doista pronađete ono što najviše od svega želite proučavati, čime se najviše na svijetu želite baviti, vaše će zjenice poprimiti obilik toga.” Pročitam rečenicu i začuđeno uočim kako nikada prije nisam primijetila da se ljudima zjenice mijenjaju. Pogledam bolje svoju novu prijateljicu i vidim da joj zjenice poprimaju oblik zvijezda. Zajedno izađemo, još uvijek zapitane kako nekakva polubajkovita priča može biti istinita. Ispružim ruku sa svom nadom da će pahuljica ovaj put ipak sletjeti na moju ruku. Vidim onu istu pahulju, onu istu veliku pahulju koja mi je nedavno prošla kroz ruku. Iščekujem njezin dolazak i, kada je već blizu, pripremim se i onda, i onda, I ONDA…

Probudim se sva nekako zgrčena od hladnoće i pogledam kroz prozor. Prvi snijeg ove godine! PRVI SNIJEG! Izlazim iz kuće u majici kratkih rukava u kojoj sam spavala, no usput se pogledam u ugledalo i primijetim da su mi zjenice normalna, okruglog oblika. Kada napokon izađem iz kuće, pahulje padaju po meni i nijedna ne propada na tlo. Nijedna nije izgubljena u moru protraćenih pahulja koje bi možda jednoga dana nešto učinile. Ovaj put sve se nakupljaju i mogu ih iskoristiti. Mogu napraviti grudu i pogoditi prijatelje, mogu napraviti još veću grudu i napraviti snjegovića. Mogu napraviti što god želim sada, kada ne prolaze kroz mene.

Goran Ivančić, 3. f

foto: Smiljana Gerlach

+3

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija