XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Umijeće iskrenog osmijeha / Marta Vukić

+14

Gledao je u tuđe cipele. Nije oduvijek gledao u cipele niti je takvo što htio. Okolnosti su ga primorale na to. S vremenom je počeo uživati u tome. Prvo se pokušavao naviknuti, no kasnije je u tome pronašao neku zadovoljavajuću dubinu. Po cijeli je dan zamišljao zašto ljudi nose baš te cipele. Smatrao je da one, od svih stvari na osobi, najbolje pokazuju materijalno i duševno stanje. Znao je kada je nekomu cipela neudobna jer si ne može priuštiti drugu. Primjećivao je iznošene cipele koje su nekomu toliko drage da ih neprestano nosi. Gradio je karaktere prolaznika i nadopunjavao njihovu osobnost skrivenu iza slojeva odjeće ljudi koji bi oni htjeli biti. U glavi je imao iskustvom izgrađene sheme korelacije cipela i osobina. Očigledno je imao vremena napretek, no on se njime izvrsno koristio. Postao je toliko precizan da sada sa sigurnošću može reći nešto o tebi tek bacivši pogled na tvoje cipele. Nije li to impresivno?

On, dakako, nije to smatrao impresivnim. Samo se pitao jesu li i drugi shvatili koliko su cipele ključne. Drugi su najčešće bili prezauzeti svojim svijetom da bi trošili vrijeme i misli na tako banalne stvari. Cipele su uistinu banalna stvar. No, on je bio izgubio svoj svijet i imao je vremena za banalne stvari. Našao je u njima pojave i veze kojima bismo svi bili fascinirani kada bismo mogli zaustaviti život. On je dobio tu čast da se očara svojom okolinom. Njemu život nije tekao. On nije imao svoga svijeta, a ostatak njegova davno izgubljenog svijeta stao je u crvenu Konzum vrećicu.

Taj svijet nekoć se sastojao od jedne dame i jednoga stana. Sadržavao je posao u kojem je uživao i svakodnevne sitne radosti. Osjećao je istinsku i dubinsku sreću koja ga je ispunjavala iz dana u dan. Kupovao je svojoj dami haljine vatrenih boja i ona je njemu kupovala odjela neobičnih uzoraka. Imali su plavu sofu i narančastu kuhinju. Pisao je po šarenim papirima i imali su šarene slike po zidovima. U komodama je bio bijeli porculan s plavim motivima. Kroz veliki prozor, s plave sofe vidjela se ulica, njima vječno šarena. Bistro plavo nebo i jarkozelene krošnje okruživale su cestu kojom su prolazili brojni šareni auti. Navečer su plesali uz glazbu iz crvenog radija. Sreća ga je osljepljivala.

Jedna nepromišljena, glupava, naizgled bezopasna, pomalo smiješna i …banalna neistina koštala ga je svijeta. Budući da više nije bio poželjan na radnome mjestu, pokupio je svoje stvari iz uredu baš kao što je dama pokupila svoje stvari iz stana. Preselio se u manji stan. Potom je živio sve oskudnije jer nije imao prihoda. Unaprijedio je mali stan u podrum te podrum u ulicu. Nije imao što raditi i sjedio je pored prolaznika, gledajući im u cipele. Njegov pogled nije više bio šaren pogled na ulicu, sad je s dna ulice gledao dno. Ponekad je podizao pogled i gledao tuđe prozore s pogledom na šarenu ulicu. Gledao je što se događa iza stakla i prisjećao se svog života u koloru. Ah, da… život u koloru. Prvo je izgubio jarke boje. Onda je izgubio kontrast. Nadalje, sve su boje izblijedjele. Na kraju, šarena ulica bila je smiješan raspored nijansi sive.

Dugo vremena samo je postojao. Svaki osjetilni podražaj tretirao je kao šum; osjetila su mu otupjela. Nije obraćao pozornost ni na što. Preživljavao je. Snalazio se iz dana u dan i lutao. Nakon duže umrtvljenosti, počeo se ponovo graditi. Jedan dan čuo je glazbu uličnih svirača. Potom je jednom ugledao šarenu pticu. Nakon toga namirisao je pecivo iz pekare. Malo-pomalo, pad nakon života u koloru nestajao je. Polako se budio iz noćne more. Sada je osjećao. Nije gledao, nego promatrao. Nije čuo, nego je slušao. Stvarnost mu je pristizala i, prvi put,  uistinu je uključio sva osjetila. Nikada prije nije bio toliko svjestan svoje okoline. Čak ni za života u koloru nije bio svjestan okruženja, kao sada. Slušao je korake, zapažao najčešće boje cipela. Tada je napokon počeo promatrati cipele. Postao je svjestan životnog apsurda dok je svakodnevno gledao ljude koji kasne na javni prijevoz.

Posjetio bi Importanne-centar kada mu je bilo hladno. Sjedio bi uza zid. Onamo su prolazile najdraže mu cipele jer je u blizini bio glavni kolodvor. Osim toga, ondje ljudi neprestano užurbano hodaju i kupuju. Kada ne gleda cipele, gleda kovanice koje neopreznim kupcima skližu kroz prste i kupi ih. Ne, ne kupi ih zbog vrijednosti novca. Kupi ih zbog njih samih. Tijekom života u koloru, dama mu je donosila zanimljive kovanice s putovanja. On ih je pohranjivao u album i čuvao ih u kovčežiću. To je jedino što je uvijek bilo uz njega. Kasnije, na ulicama, umotao je kovčežić u deku i stavio ga u crvenu Konzum vrećicu. Time ga je osigurao od potencijalne krađe i služio se njime kao jastukom, kako bi bio na sigurnom tijekom noći. Posjećivao je i autobusni kolodvor; ondje je bilo još više zanimljivih kovanica. Koje nisu bile zanimljive, ostavljao je na podu. Pretpostavljao je da postoji netko komu su potrebnije.

Jednom je kod glavnoga kolodvora ugledao ženu s dvoje male djece. Bila je sitne građe u narančastom kaputu a djeca su bila odjevena u vedre boje. Sjedio je ispod zida nasuprot pekari, u maslinastoj vesti i tamnosivoj jakni. Manja djevojčica uhvatila ga je kako gleda u tlo pod njima i nasmiješila mu se. Istini za volju, izgledao je pomalo smiješno, neobrijan i zadovoljan svojim pogledom u tlo. Počeo joj se kreveljiti, ceriti i namigivati, a ona se smijala. Potom je, povlačenjem rukava jarkoplave jake, braci skrenula pozornost na tog čudnog čovjeka. Braco, mrvicu stariji, čudio se što ovaj sjedi na podu jer je mama bila rekla da se vani na podu ne smije sjediti. Počeo je koračati prema njemu da ga priupita o tome. Majka je nakon obavljene kupnje primijetila dječakov pohod. Polako i nervozno krenula je prema njemu i zgrabila ga za ruku promrmljavši nešto sretnom čovjeku koji je sjedio na podu:

  • Oprostite…

Nije ni stigao razviti što se upravo dogodilo, kada je došao udarac iz daljine, od istog bojažljivog i ljupkoga glasa:

  • Ne prilazi samo tako ljudima na ulici! To nije sigurno, oni su beskućnici.

Sretan čovjek bio je čuo daleko pogrdnije stvari od ove. Nakon višegodišnjeg iskustva, nije se osvrtao na tomu slično. Smatrao je da to više govori o drugima nego o njemu i da je besmisleno reagirati na to. Ipak, ovo je bio jak udarac jer tako nešto bilo je rečeno djeci koja upijaju kao spužve.

Tijekom dana provodio je vrijeme na mjestima s mnogo ljudi jer ih je volio promatrati. Neke je primjećivao svaki dan, a neki od njih povremeno su mu mahali kao i on njima. Ipak, većinu nije vidio nikada u životu. Ljudi su ga zaobilazili ili pravili se da je ondje samo pločnik; ne bi ga gledali. Štoviše, pokušavali su biti zauzeti da im se ne bi slučajno obratio. Noću ne bi boravio na tako užurbanim mjestima; povukao bi se nekamo gdje je pusto i ima više mira. Mjesto gdje ne može nikoga preplašiti i gdje nitko ne može preplašiti njega. Ostati noću na užurbanim mjestima nije bilo idealno, već se nekoliko puta bio opekao. Noću bi se vraćali ljudi s dovoljno alkohola da postanu agresivni i dovoljno kasno da nisu bistri. To je bila jako loša kombinacija i, kada bi njihova pozornost pala na njega, postajao bi kolateralna žrtva takvoga spoja.

Jedne večeri počeo se povlačiti malo kasnije. Nije se, po običaju, kretao sa suncem. Zadržao se na Trgu jer je rijetko viđao tako izvrsne ulične svirače. Ipak, shvatio je da mora krenuti najkasnije sada jer se svakom sekundom rizik udvostručuje. Polako je ustao s poda i, pogrbljen,  pogrbljen. Uzeo je svoja mala, siva, platnena i ofucana kolica te crvenu Konzum vrećicu. Počeo je povlačiti kolica jednom rukom i, noseći vrećicu u drugoj, zakoračio u ritmu ulične  glazbe. Tako se kretao Ilicom, zapadno od Trga, sve dok glazba nije iščezla. Kasnije je nastavio koračati u svom zamišljenom ritmu. Bio je stvarno sretan dok je glazba svirala jer ga je podsjećala na trenutke kada su on i dama plesali na sličnu glazbu iz crvenog radija. Tako sretan, iza sebe je čuo glasne uzvike koji nisu bili upućeni njemu. Brzo je stao i okrenuo se te ugledao grupu visokih mladića, naizgled vrlo razuzdanih. Njihovi povici bili su popraćeni međusobnim naguravanjem. Odmah je procijenio takvu grupaciju kao nepoželjnu. Nije mu se svidjelo što su se odveć brzo kretali. Počeo je brže koračati i izgubio svoj ritam. Oni tada uopće nisu primjećivali njegovo postojanje, bili su previše zaokupljeni svojom vikom. Ipak, naš sretni čovjek s poda znao je da, čim vika utihne, svi će postati izazivači. Ubrzo je slijedila jedna kratka, slijepa ulica desno od njegova puta, koja je više nalikovala na veliki prilaz. Ubrzano je krenuo prema uličici. Čim je došao do skretanja udesno, brzo se osvrnuo da provjeri vidi li ga neki član one skupine. Spretno je kliznuo u uličicu dugačku oko dvadeset metara. Našao je mjesto između kutija pod pokrivačem i prašnjavoga kamiona. Udobno se smjestio onamo, pokrio se nekom istrošenom plahtom do brade i gledao u zrak obasjan mjesečinom. Vidio je stakla kroz koja se gibala noćna svjetlost; gledao je kako se ta ista svijetlost prelijeva po crjepovima. Isti prizor vidio je već mnogo puta; zaklopio je oči i pokušao utonuti u polusan. Međutim, ubrzo ga je probudila vika. Opet nekakvo agresivno deranje. Čuo je barem pet različitih koraka. Polako se opuštao dok je slušao kako se umjereno udaljavaju. Jedan je korak zastao. Sretni se čovjek uznemirio.

  • E, ajte pričekajte, previše sam se nalio.

Korak se počeo približavati uličici i ništa se nije čulo osim udaljenog, živčanog razgovora. Odjednom je izronila sjena iz ulaza. Sretni čovjek bio je nepomičan na tlu. Korak je stao uz jedan bočni zid i otkopčao hlače. Baš tada, sretnog je čovjeka nešto poškakljalo u grlu. Nakon što je korak mogao mirno nastaviti i živjeti ispunjeno s ispražnjenim mjehurom, sretni čovjek osjetio je nezamislivu potrebu da se nakašlje. Nije si to mogao dopustiti zbog okolnosti. Osjećao je stezanje, nelagodan osjećaj, ali čekao je da se zvuk koraka malo utiša. U trenutku izlaska koraka iz uličice, nije više mogao izdržati; morao se nakašljati. Korak je utihnuo. Počeo se približavati. Ponovo je ušao u uličicu. U jednom pogledu preko slijepe ulice, susreo je oči sretnoga čovjeka koje su se brzo zatvorile. Počeo je koračati, prema njemu, stao ispred njega te ga šutnuo:

  • Ha!

Udaljio se par koraka i okrenuo glavu prema izlazu:

  • Hej! Dođite ovamo! Našao sam nešto zanimljivo.

Koraci su se počeli pojačavati i ubrzo su se velike sjene našle nad sretnim čovjekom na podu. Izgledale su vrlo zaigrano i spremno. Smješkale su se i iščekivale:

  • Ohoho! Tko nam se sakrio?

Sjene su polako postale nasilne i krenule gurati i udarati cipelama trup sretnog čovjeka:

  • Zašto plaziš tu po podu, ha?
  • Zar ne vidiš da je sirotinja?
  • Haha! Dajte sirotinji!

Sjajni komadići metala počeli su letjeti velikom brzinom, u glavu sretnom čovjeku. Sjene su ih brzo vadile iz džepova i ciljale najbolje što su mogle:

  • Jadni beskućnik!
  • Daj mu sve!

Sjene su ispraznile džepove. Počele su još jače bacati kovanice i prosipati mu ih po glavi. Na kraju, nekoliko sjena bacilo je preda nj još par kovanica s riječima:

  • Na ti!

Koraci su uigrano odlazili cerekajući se, ismijavajući sretnog čovjeka i hvaleći jedni druge. Živo su skakali, imali volje, energije, kao da im trganje nečega dalo snagu za daljnje uništavanje. Pokazivali su jedni drugima svoje skupe novitete i smijali se kako je onaj jadan čovjek ostao bez ičega i sad je gdje zaslužuje. Nisu ni slutili da je sretan čovjek, ležeći na tlu, uočio nešto pored sebe. U ruci je držao jednu rijetku, probranu, posebnu, mjesečinom obasjanu kovanicu i osmjehivao joj se.

Marta Vukić, 3. e

10.01.2022.

+14

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija