XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Još jedna pjesma/Patrik Modrić

+2

Još jedna pjesma

Pao je žut list. Na klupicu, tik kraj njega. Čovjek u bež kaputu. Gledao je park. Naravno, nije besposličario. To je njegov posao, njegova strast. On je pisac. Poeta. Od malena je obožavao promatrati prirodu: travu i drveće, jezera i oblake, rosnu livadu pod svjetlom svitanja… Od tih slika krojio je pjesme. Zato je sjedio pijuckajući ležerno svoju kavu iz obližnje kavane.

Za svoju se narednu zbirku pejzaža odlučio za drukčiju tematiku. Htio je pisati o prirodi s čovjekom, kako se međusobno uklapaju. Park je bio malen s popločanim puteljcima, okružen bukom automobila i staklastim tornjevima. Isticao se u sivilu kao crvena kuglica na boru. Bila je to savršena slika za odabranu temu.

Međutim, koliko god volio gledati zelenilo, njegov je pogled pao na nešto drugo, zanimljivije. Nasuprot njega sjedio je prosjak. Sjedio je na travi i lišću. Imao je vjetrovku, zaprljanu trenirku, neobrijanu bradu te masnu kosu koju je skrivao pod tamnoplavom šiltericom. Pred njim se nalazio rubac s kojom kovanicom. Gledao je noge prolaznika i počeo se miriti s još jednim danom pošćenja.

Kao venula ljubica zimi, bez topline njezina sunca – pomislio je poeta. Nije li baš okrutno to sunce ponekad? Sve travčice i svi listići vide ga nad sobom, ali se i dalje smrzavaju. Toliko je visoko da zaboravi na svoje najstarije i najmilije prijatelje zbog kojekakvih drugih, golih planeta, planeta koji mu neće uzvratiti pozornost. Tada se biljke prekriju mrazom a zatim snijegom.

Svratio je pogled u stranu kako bi se mogao usredotočiti na šumicu koja ga okružuje, ali je zapazio nešto ružičasto na betonskom putiću. Djevojčica u ružičastom kaputiću i čizmicama stajala je objeručke držeći listić. Stajala je sekundu-dvije te hrabro krenula po sivim pločama. Kada je stigla do prosjaka, čučnula je i lagano položila novčanicu na njegov rubac.

  • Hvala ti – rekao je prosjak ozarena lica.

Djevojčica se nasmiješila te brzo otrčala natrag, do svoje mame. Gledajući je na povratku, dobio je nadu… a pjesnik ideju.

Možda je sunce samo plaho. Možda treba mali poticaj. Možda samo dovoljno malen da otkrije bijelu dekicu s prve ljubice te od nje dobije poticaj da još toplije sije te tako otkrije još jednu pa granu pa stablo pa, na kraju, sve travke gradske livadice. Možda je samo dovoljna jedna ljubica da krene proljeće.

Još je neko vrijeme promišljao o toj ideji. Nasmiješio se, ustao, darovao novčanicu prosjaku te otišao svojim putem, ispisati pjesmu koju je osmislio.

                                                                                                   

+2

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija