XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Ljubavno pismo / Zoe Lisak

Hej,

znam da čitaš ovo prilično zbunjen. Mogu te zamisliti kako držiš u rukama ovaj papir, lagano škiljeći i s blago nagnutom glavom udesno, kao što to inače radiš kada si zbunjen. Mogu osjetiti kako svojim dugim prstima držiš nježnu omotnicu boje mente i prevrćeš je da bi shvatio od kuda dolazi.  Uvijek moraš pomno proučiti i dobro razmisliti o baš svemu, a to volim kod tebe. I volim to što ti u plavim očima vidim beskrajnu dubinu, onu istinski očaravajuću, dubinu nedosežnog neba, pa kada sam ti blizu, imam osjećaj da su moje malo manje dosadne i malo manje obične.

Volim i to što uporno prolaziš rukom kroz kosu, ali ti ona svaki put razbarušeno padne na lice, nekako savršena. Ponekad ju i meni poremetiš, samo što moja nikad ne ostane savršena. Obožavam kada se nasmiješiš pa ti se na licu pojavi neodoljiva jamica, samo na lijevoj strani. Tada se i ja nasmiješim. Sviđa mi se što, kada zapalim cigaretu na ulazima zgrada, ti stojiš ondje i šaljivo pametuješ o tome kako si štetim, i tada znam da barem netko brine o meni. Ipak, najviše volim kada mi nešto šapućeš, kao da smo sasvim sami. Kad osjetim tvoj topli dah na svome vratu i zamislim da sam jedino ja dovoljno posebna da mi se tako obraćaš.

Ali već mi dugo ništa ne šapućeš, ništa ne govoriš. Slobodno vrijeme provodiš s nekom drugom; nekom s posebnijim očima, kosom, osmijehom. S nekom koju ne moraš upozoravati na pušenje. Sada šapćeš nekoj koja je ljepša, pametnija, ljubaznija, bolja od mene. Jer ipak, dvoje savršenih ljudi pripadaju jedno drugomu.

Naravno, ovo ne pišem za nju. A želim da znaš, ovo ljubavno pismo nije ni za tebe, već je namijenjeno meni. Promijenila sam se otkad si se udaljio, i koliko god me to nekoć boljelo, sad ti zahvaljujem. Dao si mi prostora koji nikad nisam mislila da trebam, prostora da bolje upoznam sebe. Napokon sam vidjela svoju svjetlost koja je do tada bila skrivena iza tvoje sjene. Vidjela sam da ne trebam nikoga da moje oči budu jedinstvene. Vidjela sam da se mogu smijati od svoje radosti, a ne tuđe. Vidjela sam da mnogi brinu za mene, ali važnije od svega, ja brinem za sebe. Vidjela sam da ništa ne volim više od toga da napokon volim samu sebe.

S ljubavlju,

Ona koju nikad nećeš moći osvojiti natrag.

                                                                                 Zoe Lisak, 2. m

4

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija