XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Filozofija paradoksa / Jan Dragašević

FILOZOFIJA PARADOKSA

Počet ću ovu raspravu razmišljanjem unutar klasičnoga logičkog okvira, ali ću onda pokušati srušiti taj okvir unutar novoga koji je iz njega proizašao. Ovo se možda čini paradoksalnim za jedan formalni sustav, ali mislim da ćete otkriti kako zaključak do kojeg ću doći nije nimalo sputan ovim početnim problemom jer ni na koji način nije formalan niti takvo što za nj nema značenja. Također, ignoriram čimbenik vremena koji bi mogao nositi ključnu ulogu; o tome još moram razmisliti.

Kako se meni čini, postoji ogroman problem sa svakom dosadašnjom filozofskom teorijom koja bi trebala opisivati svijet u potpunosti. Svaka od njih zapravo je u samom početku paradoksalna. Istražimo li prirodu svake univerzalne teorije, vidimo da dolazimo do problema, a taj je da ona određuje našu spoznaju koja onda određuje samu teoriju, pa ona ponovno našu spoznaju … Ovakva rekurzija paradoksalna je za nešto što bi trebalo opisivati uređenu stvarnost. Naime, ako kažemo da ju razumijemo ili znamo da postoji, onda smo ju tim shvaćanjem promijenili jer smo ju definirali, tj. ona je definirala samu sebe kroz nas, a to znači da ju ponovno ne razumijemo jer je sada različita od one koju smo pokušavali razumjeti. Ako definiramo istinu kao cjelovitost svega što je točno, tj. što postoji, zaključujemo da je svaka ukupna istina do koje možemo doći paradoksalna jer je određena samom sobom, mijenja se tim određivanjem, čime je opet određena …

Prirodu paradoksa možemo istražiti na slijedeći način. Uzmimo tvrdnju: „Ova je rečenica pogrešna.“ Takva tvrdnja u kontradikciji je sa samom sobom. Ovo možemo ekstrapolirati na svaki paradoks ili rekurzivnu tvrdnju. Međutim, budući da ne prihvaćamo paradoks kao mogućnost za opće objašnjenje svijeta, možemo ga riješiti ovako. Domena nad kojom prethodno spomenuta tvrdnja djeluje isključivo je ona sama, koja je u kontradikciji sa sobom. Kontradikcije se možemo riješit tako da ispraznimo domenu, tj. kažemo da ta rečenica, kao takva, ne postoji, a budući da je svaka tvrdnja nad praznom domenom istinita, riješili smo problem. Ako se svaka rečenica može pretvoriti u paradoks dodajući joj dovoljan broj rečenica koje čine sustav koji je kontradiktoran sam sebi, vidimo da svaka tvrdnja zapravo ne stoji.

Međutim, ovaj zaključak ima kolosalne posljedice. Jedna od njih je da naša interpretacija, mišljenje, jezik, ne postoje. Prije smo došli do zaključka da je istina paradoks, a sada smo vidjeli da paradoks ne može postojati opisuje li stvarnost u cijelosti! Vidimo da zapravo istina tj. poimanje svijeta, ali i svijet određen tom istinom, kao cjelokupnom stvarnošću, ne postoji. Sad smo se zapetljali u jednu nevjerojatnu mrežu iz koje nema izlaza: istina je paradoks, sve je paradoks, istina ne postoji, ništa ne postoji, paradoks ne postoji, postojanje ne postoji … Međutim, zašto bi uopće bilo izlaza? Uklonili smo sve. Svaka rečenica koja ovdje piše o sustavu je koji je paradoksalan sam sa sobom i s tim rečenicama koje govore o njemu jer su dio njega samoga, ali ovdje, zbog rekurzije, sustav ne propada, već ga dokazuje. Prekrasno je! Kaos i apsurd dovedeni do krajnosti koja kaže da je sve sve, ništa ništa, sve ništa i ništa sve, ali to mu ne proturječi jer i on proizlazi iz toga, a paradoks mu je apsolutni temelj. Međutim, paradoks ne postoji! I to je u redu. Unutar ovoga sustava ne možemo misliti niti misliti o njemu, ali, s druge strane, zbog toga mislimo u njemu i o njemu.

Sve je beznačajno, beznačajnost je beznačajna. Uklonili smo svaku granicu između svih pojmova, tako i onih dijametralno suprotnih. Razlika između moralnoga i nemoralnoga, postojanja i nepostojanja, istine i neistine, svega i ničega… nema ih! Apsolutni kraj dualizma, kategorizacija i svega ostalog.

Svaki zaključak koji od sada izvedem uzaludan je, ali ću ipak pokušati nešto reći. Uvidjeli smo da zapravo ne možemo ništa razumjeti i da sve što kažemo, pomislimo, uvidimo, ne možemo ni potvrditi ni opovrgnuti jer je sve istina i nije istina i ne postoji, ali ni istina ne postoji. Napokon se možemo samo isključiti i uživati u životu, što god to značilo. Zapravo je najuzvišenije stanje svijesti potpuna tabula rasa i prihvaćanje nepostojanja koje ne postoji.

Jan Dragašević, 4.e

4

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija