XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Prožimanje …. / Lorena Ivanković

+1

Prožimanje donkihotizma i sančopansovskog duha u svakom čovjeku

Dva lika oprečna po karakteru približavaju se jedan drugome i postaju međusobno sličniji. Zdravorazumski Sancho načas povjeruje da će vladati otokom, a idealist Don Quijote umire svjestan svojih zabluda, pomiren sa svijetom, shvaćajući svoju tragiku.

Nijedan čovjek nije isključivo idealist ili realist, on je oboje, samo u različitim omjerima. U svakom čovjeku čuči i Don Quijote i Sancho Panza. Svi mi, borimo se za vlastite ideale koji za nas predstavljaju savršenstvo, stanje kojemu težimo, iako smo svjesni da ga je nemoguće u potpunosti doseći. Svi mi imamo svoje snove, netko veće, netko manje i svi se u jednom trenutku prizemljimo, postanemo svjesni koliko su oni ostvarivi ili neostvarivi i suočimo se s iskrivljenom stvarnošću. Cervantes je pisao Don Quijota dok je bio u tamnici; on je iza rešetaka, kao svaki zatvorenik, maštao o slobodi, vanjskom svijetu, viteštvu, svojim idealima i pretočio svoje snove u jednog od najoriginalnijih i najpoetičnijih likova renesanse. Kroz dva lika, Don Quijota i Sancha Panzu, opisao je strukturu tadašnjeg društva – osiromašeno plemstvo na izdisaju i nadolazeće realistično građanstvo. Don Quijote postao je novi univerzalni simbol svijeta, prerastao je okvire književnosti, aktualan je već više od četiri stotine godina. Svako doba, pa i ovo naše, treba jednog viteza koji će se osjećati pozvanim oprati grijehe svijeta, osloboditi ga od nepravde i nasilja, viteški se boriti za pravdu i čast, pružati pomoć i zaštitu onima koji je trebaju, ali i jednog Sancha Panzu koji će biti korektor njegovih ideala i po potrebi ga spuštati na zemlju. U svojoj imaginaciji Don Quijote vidi na putu divove, razbojnike, čarobnjake i vojske iz viteških romana, oživljava viteštvo u društvu koje ga je odbacilo, a Sancho prepoznaje vjetrenjače, slučajne prolaznike ili stado ovaca. Jedan nastoji svijet prekrojiti prema svojim snovima i iluzijama, dok realni svijet odbija i mrvi te ideale. Viteški pokušaji unesrećuju realni svijet  kojemu nisu potrebni. Svi mi imamo uzaludna nastojanja, besmislene postupke koje izazivaju podsmjeh i žaljenje, smiješne pothvate, u ponekoj epizodi života bivamo vitezovi-lutalice koji bi ispravljali nepravdu i branili ugnjetavane, borili se za pravdu i istinu, borili se sa stvarnim ili zamišljenim preprekama koje izgledaju strašnije nego što jesu, imali zablude, krive projekcije, ali unatoč tome, idealizam sam po sebi nije uzaludan i besmislen. Lijepo je imati ideale, težiti slobodi duha i tijela, realno sagledavati nametnute svjetonazore i zadana ponašanja, propitkivati uvriježena mišljenja. Mnogi Don Quijotea doživljavaju pomalo ludim jer su mu krčme začarani dvorci, seljanke princeze, a vjetrenjače divovi, no zar nismo svi mi pomalo ludi kad smo opsjednuti nekim idejom pa vidimo i ono čega nema? Neke su nam stvari u nekom trenutku najvažnije na svijetu, a drugi ih uopće ne primjećuju, no s vremenskim odmakom i hladne glave postajemo Sancho Panza, shvaćamo da su nam naše plemenite namjere donijele više štete nego dobra. Svaki čovjek ima u sebi i Don Quijotea i Sancha Panzu i dobro je da ih ima jer oni jedan drugoga trebaju kontrolirati, održavati prijeko potrebnu ravnotežu između duha i materije, ideala i zbilje, spašavati od razornosti iluzija, uljepšavati surovu realnost idealima. Kada je autor Don Quijoteu vratio pamet, on umire, jer nije više svoj.

Život je prekratak da se ne bismo borili za svoje ideale, a predug da bismo se nepotrebno iscrpljivali uzaludnim borbama. Suvremenom svijetu potrebna je i plemenita iluzija i surova realnost koju svi posjedujemo. Jedna nam hrani dušu, a druga tijelo.

Lorena Ivanković, 2.A

+1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija