Dana 7. studenoga 2026. grupa „Hrvatske planine” naše škole zaputila se na dvodnevni izlet u Gorski kotar pod vodstvom profesora Berislava Rusana. Skupina od 53 planinara, u pratnji troje profesora, krenula je autobusom iz Zagreba u 8 sati prema Zelenom viru, poznatom po prekrasnom vodopadu i špilji. S nama su bili i profesorica Vesna Smadilo Škornjak te profesor Josip Iveta.
Posjetili smo i Vražji prolaz, uski kanjon kroz koji smo prošli preko mostića i stepenica. S kacigama na glavi i svjetiljkama u rukama, pred kraj kanjona ušli smo u špilju Muževa hiža. Na nekim bi nam mjestima dobro došlo da smo dvostruko niži! U špilji smo vidjeli i nekoliko šišmiša.
Nakon nekoliko kilometara hodanja i planinarenja ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Sloveniji. Stigli smo u Osilnicu, mjesto uz samu granicu s Hrvatskom, gdje smo se smjestili u višekrevetne sobe planinarskog doma. Poslijepodne je bilo namijenjeno zasluženom odmoru, a neki su iskoristili i bazen.
Navečer nam je profesor Rusan, uz pomoć učenika, pripremio roštilj. On je već postao jedna od glavnih „znamenitosti” ovakvih planinarenja i nahranio je mnogo gladnih usta. Ostatak večeri proveli smo družeći se, kartajući i igrajući razne igre. Ovakvi su izleti odlična prilika za upoznavanje i stvaranje novih prijateljstava jer većina nas nije u svojem uobičajenom razrednom okruženju.
Sljedećeg jutra dio planinara otišao je na misu koju smo poslušali na slovenskom jeziku. Nakon doručka — ja sam, naravno, odabrala palačinke — spakirali smo stvari i krenuli prema Bjelolasici. Autobus nas je dovezao na oko 1100 metara nadmorske visine, gdje nas je dočekao prizor iz sna svakog djeteta: hrpa snijega!
Snijeg je nedavno napadao pa smo bili prvi planinari koji su prtili stazu. Krenuli smo prema Kuli, najvišem vrhu Bjelolasice, ali se zbog snijega i nedostatka dereza nismo mogli popeti sve do vrha. Zato smo se barem fotografirali ispod Kule. Spuštanje je bilo jedan od najzanimljivijih dijelova izleta: klizali smo se i sanjkali u gojzericama, koje su nakon toga ostale potpuno mokre. Toga smo dana shvatili i zašto nam je profesor stalno slao poruke poput: „Kapa, ponavljam!” Na putu prema Zagrebu zaustavili smo se u Vukovoj Gorici kako bismo nešto pojeli i tako zaokružili izlet.
Na ovakvim se izletima odmaknemo od ekrana, a pažnju usmjerimo na prirodu i jedni na druge. Zahvaljujemo profesoru Rusanu na više od 30 godina organiziranja ovakvih izleta. Drago nam je što smo i mi postali njihov mali dio — to ćemo pamtiti. Njegov nas trud potiče da i sami jednoga dana organiziramo nešto slično te nastavimo graditi dobre odnose i prijateljstva.
Nika Lukač, 3. d
































