Već se dugo klonim svoje olovke.
Ne pišem, ništa ne rišem,
pod krinkom da sam sretna,
a tko je vidio da sretni pišu?
Kažem da gledam uvijek naprijed,
lažem da se ne sjećam starih dana
i da nikad, baš nikada, ne plačem.
Zato, prijatelju, sjedni do moga stola.
Šapni mi svoje odbjegle snove i dopusti da se smijem.
Pričaj mi priče, svoje bajke krasne;
ta tko ne voli da mu se život ruga?
Ela Ivko, 3. a
