Kad riječi označavaju ideale svog pojma,
Oganj ne svijetli, ne grije.
Nema smisla govoriti o životu
jer postaje natprirodan:
nešto veće od svakidašnjeg, lakše od tmine, nedoživljiv.
Naša bol postaje blaga nelagoda
jer mnogi slamani, rasparani, iscijeđeni više pate i jednako to nazivaju.
Odiremo se o gusto trnje da bismo dohvatili sreću,
a drugi ležanje na ružama nazivlju isto.
Tuga naša doima se bijednom
spram suza nad truplima i ranama.
Bijes; kako možemo durenje zvati bijesom
pored urlika koji lome?
Gdje se naše spoznaje susreću?
Na koji oslonac možemo nagaziti kad plutamo u bestežinskom stanju?
Kako možemo opravdati život?
Za život je potrebna bahatost!
Koliko li je oholosti u ovim riječima da su se usudile utjeloviti iz misli? Koliko li je oholosti u mislima da su se usudile stvoriti riječi?
Nema oholosti ni u mislima, ni u riječima, samo u srcu. Kako li je moje moglo povjerovati da išta vrijedim? Ja, koji sam još mlad i ne znam ništa o životu!
Nikada nećemo znati ništa o tome. Teško je slijepima dogovoriti se oko boje neba.
Slagati se nećemo ni u čemu,
Osim u smrti.
Patrik Modrić, 4. a
