XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

“Uzdaj se u se i u svoje kljuse”: može li moderno društvo počivati na individualcima umjesto na zajednici?/Anđela Jakiša

+1

Druga polovica 20. stoljeća sa sobom je donijela nagao razvoj društva, a samim time povukla su se i mnoga nova pitanja na području etike. Mnoga današnja etička stajališta potječu upravo iz ovog razdoblja, a među njima se kao posebno kontroverzan ističe objektivizam. Začetnica objektivizma bila je Ayn Rand, pravog imena Alisa Rozenbaum, američka književnica ruskog podrijetla koja je kroz svoja književna djela predstavila glavna načela objektivizma. Objektivizam se ponajprije zasniva na individualizmu i etičkom egoizmu. Jedina je moralna dužnost čovjeka, kako navodi Ayn Rand, prema samomu sebi – čovjek uvijek mora djelovati kako bi u najvećoj mogućoj mjeri ostvario svoje interese. Ovom atributu Ayn Rand daje ime koje nosi negativne konotacije: sebičnost. Upravo suprotno tradicionalnom značenju ove riječi, Rand smatra da je sebičnost vrlina, moralno ispravna dok god ne šteti drugima u društvu. Objektivizam oštro kritizira altruizam, smatrajući da sprječava pojedinca da ostvari svoj puni potencijal te da je znak slabosti u društvu. Kao idealan sustav za ostvarenje maksimalnog potencijala vlastitim radom Ayn Rand navodi kapitalizam.

Jedno od najpoznatijih tumačenja objektivizma iznijela je upravo sama Ayn Rand u intervjuu s Mikeom Wallaceom iz 1959. godine. Rand tvrdi da je objektivizam filozofija temeljena na objektivnoj stvarnosti te da je čovjekov um njegov način preživljavanja u ovome svijetu, stoga i njegova moralnost mora biti racionalna, a ne utemeljena na vjeri, impulzivnosti ili osjećajima. Kritizira altruizam jer se temelji na požrtvovnosti koja je, prema njenoj interpretaciji, nužna da bi čovjek opravdao svoje postojanje. Nadalje tvrdi da čovjek ima pravo na vlastitu sreću koju mora ostvariti sam, pri čemu ne smije tražiti od drugih da žrtvuju svoju sreću radi njegove. Konačno, dotiče se ljubavi, te izjavljuje da, ako društvo od čovjeka traži da voli svakoga bez obzira na njihovu vrijednost ili vrline, društvo od čovjeka traži da ne voli nikoga. Ayn Rand smatra da je moralno voljeti samo one koji to zaslužuju, a “slabi” ljudi ne zaslužuju ljubav dok god ne isprave svoje slabosti.

Osobno se ne slažem s velikom većinom njezinih ideja. Kao prvo, smatram da je inherentno nemoguće da nečiji moral počiva isključivo na razumu. Čovjekova emocionalna strana jednako je utjecajna kao i racionalna kada se radi o donošenju odluka. Mislim da postoji mnoštvo situacija u kojima ova teorija “pada u vodu”, npr. situacije koje uključuju blisku obitelj i prijatelje, u kojima mislim da razumna tj. objektivna odluka ne bi uvijek bila ona koju bi većina nas prirodno odabrala. Ovime se bave i neke varijacije problema troleja koje ispituju moralnost tako što zahtijevaju od ljudi da zamisle hipotetsku situaciju u kojoj mogu spasiti pet života stranaca ili jedan život sebi bliske i voljene osobe. Nadalje, mislim da je suludo tvrditi da ako volimo sve, zapravo ne volimo nikoga, tj. implicirano je da količina ljubavi pojeftinjuje njezinu vrijednost.

Kao prvo, mislim da postoji distinkcija između ljubavi prema nekomu i želji da netko ne osjeća patnju. Želja da se riješi problem gladi u svijetu ne proizlazi nužno iz ljubavi prema svim osobama koje gladuju, već iz osnovne ljudske empatije koja nam omogućuje da se zamislimo u istoj situaciji i shvatimo da ta situacija uzrokuje mnogo patnje. Osim toga smatram da je iznimno okrutno reći da “slabi ljudi” ne zaslužuju ljubav, tj. prema ovoj distinkciji, empatiju. Teško je uopće napraviti razgraničenje između “slabih” i “jakih” ljudi, i mislim da je okrutno reći da je netko slab zbog životnih okolnosti u kojima se nalazi te da, kako bi zaslužio ljubav ili empatiju, treba zaraditi tu privilegiju. Smatram da bi ovaj princip možda funkcionirao u vakuumu ili nekakvoj utopiji u kojoj bi se svi ljudi rodili i započeli život u istim, idealnim okolnostima, međutim tvrditi da je ovaj princip primjenjiv na svijet u kojem se svakim danom očituju sve veće klasne razlike u najbolju je ruku neupućeno, a u najgoru namjerno diskriminirajuće. Uspjeh definitivno ne potječe samo iz individualnih sposobnosti, pogotovo ne u kapitalističkom društvu, već postoje i drugi faktori kao što su sreća ili socijalna klasa.

Konačno, osvrnula bih se na sljedeći princip objektivizma, a time i etičkog egoizma, koji Ayn Rand naglašava kao jedan od najvažnijih: sebičnost ne znači eksploatacija drugih za svoju korist, već samo potragu i iskorištavanje racionalnih mogućnosti. U kapitalizmu, za koji bih rekla da je postavljen na temeljima “pull yourself up by the bootstraps” filozofije, tj. upravo ovakve filozofije individualizma i uspjeha bez pomoći drugih, ovaj princip funkcionira samo do određene razine. U jednom trenutku racionalna će odluka biti zakinuti radniku plaću radi većeg profita ili srezati radniku broj slobodnih dana ili na neki drugi način zakinuti radnika radi svoje koristi. Racionalno, objektivno promatrano, to je najbolji način za maksimiziranje vlastitoga profita i, time, vlastitu korist, što je princip objektivizma. Međutim, to je kontradikcija principu da sebičnost nije štetna drugima u okolini. S druge strane, druga je opcija plaćati radnika u razmjeru s njegovim radom, omogućiti mu human godišnji odmor, itd. Ovo ne ide u najbolju korist vlasnika ove hipotetske korporacije, što se već protivi objektivizmu, ali nadalje, ovo ne bi bila racionalna odluka već odluka bazirana na upravo onome čemu se Ayn Rand protivi: empatiji i altruizmu; brizi prema svojoj okolini i čovječanstvu. Dakle, opcije ovog hipotetskog vlasnika su ili eksploatirati radnike, u kojem se slučaju povrjeđuje princip sebičnosti bez povrede drugih, ili održati humane uvjete rada, što je pak odluka bazirana ne na razumu, već na empatiji. U bilo kojem od ova dva slučaja narušavaju se principi objektivizma. Upravo nam i primjeri ovoga u pravom životu pokazuju da je nemoguće uspjeti na razini o kojoj Ayn Rand govori bez gaženja po drugim ljudima: Jeff Bezos, Bill Gates, Elon Musk; svi su izgradili svoja carstva na leđima svojih radnika.

Zanimljivo je također promotriti nekoliko etičkih teorija koje prethode objektivizmu te usporediti način na koji one promatraju moral. Među njima se pogotovo ističe Aristotelova etiku, koja je reminiscentna objektivizmu jer također govori o vrlinama. Aristotelova moralna ispravnost, tj. krepost i postizanje blaženstva njome, temelji se na čovjekovim vrlinama (ili kao suprotnosti, nedostatku vrlina). Mnogo njegovih vrlina temelji se upravo na odnosu prema drugim ljudima: pravednost, darežljivost, plemenitost, velikodušnost… Pravednost je ovdje pogotovo važna jer se, kao pojedinačna vrlina, između ostaloga temelji na distributivnoj pravednosti (pravedna raspodjela dobara) i korektivnoj pravednosti (ispravljanju nepravde). Oba ova aspekta, a pogotovo korektivna pravednost, zahtijevaju obzir prema drugima i otvorenost prema njihovim patnjama kako bismo ih mogli ispraviti. Aristotelovo društvo ne temelji se na uspjehu svakog pojedinca za sebe, već na tome da se pomaže ispraviti nepravda prema onima koje bi Ayn Rand definirala kao “slabe”. Stoga je Aristotelova etika za razliku od objektivizma neodvojiva od društva i okoline neke osobe jer se moralnost te osobe temelji na njezinu postojanju u društvu.

Immanuel Kant u svojoj etici dotiče se sličnih principa kao Ayn Rand; smatra da ljudi ne bi trebali postupati na temelju svojih nagnuća, u koja uključuje i težnju sreći, već na temelju svojih dužnosti. Kant također vrednuje princip univerzalnosti: svaki naš postupak, ako je moralan, trebao bi se moći logički primijeniti na svakog pojedinca u društvu. Pojmovi dužnosti i univerzalnosti inherentno su usko vezani uz društvo te se stoga direktno protive individualizmu kakav zastupa Ayn Rand. Utilitarizam se na prvi pogled također temelji na principima sličnim objektivizmu: postizanje najveće moguće sreće. Međutim, utilitarizam uzima u obzir najveću moguću sreću najvećeg broja ljudi, dok objektivizam uzima u obzir samo najveću moguću sreću pojedinca. U ovome nalazimo fundamentalnu razliku između objektivizma i utilitarizma.

Zaključno, smatram da objektivizam nikako ne rješava pitanje ljudske moralnosti te ne daje odgovor na pitanje kojim bi se vrijednostima ljudi trebali voditi u životu. Mislim da objektivizam u svome pravom i potpunom obliku može postojati isključivo u vakuumu, u svijetu u kojem ljudima nimalo ne vladaju osjećaji te u kojem svi imaju jednake prilike i mogućnosti. Međutim, s obzirom na to da je takav svijet plod mašte, objektivizam nije primjenjiv na današnji svijet. U društvu u kojem mnogo ljudi ovisi o empatiji drugih, ideja da je altruizam loš ili da empatiju treba zaslužiti kratkovidna je i okrutna.

Anđela Jakiša, 4.d

+1

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija