XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Stihovi iz pepela / Ana Marić


Tisuću dodira, a ti ne znaš što je iza ovojnice srca moga, 

a samo sam ja tamo, ja bez kože, organa, bez tijela, 

ja čista istina ogoljena, 

ja u tebe do beskraja zaljubljena. 

Možda ležim, plutam ili lebdim, možda. 

Po koži mi se prelijevaju valovi tuge, 

dopuštam im da me nose do beskraja, 

osjećam mekoću dodira, 

val koji se na meni u kapljice raspada, 

i nježnost svake dok u meni nestaje.

I opet gledam u oči tvoje beskrajne, 

sa jedinom željom da se približe, 

sa željom da tuga nestane. 

Ljubav tvoja čini se tako daleka, 

da me barem čuješ, da ti budem bliže, 

suza je bez tebe oštrica utkana srcu

pa da tišinu ne probudim, tiho te dozivam. 

Trepnem na trenutak, ali dovoljno da vidim, 

sad ležim na livadi među maslačcima,

slušam travke što razborito pjevaju,

po koži ples sunčevih zraka osjećam, 

dopuštam kosi da s vjetrom zajedno spava,

a tvoje oči su kraj mene, 

i polako gubim se u njima, 

dok hladnoća tvoga srca me obuzima. 

Nije hladnoća ta koja daleko seže 

već ja s njom zagrljena, 

pa se pitam zašto nisam boje snijega, 

da ti budem blizu i ne samo stega, 

i da živim od raspoloženja neba, 

da mi je svjetlost tek prijetnja, 

i već u proljeće da me bez tebe nema. 

I još jednom se nadam, iznova,

da od leda tvoje ću rastopiti srce,

ili ću samo zapaliti pismo ovo 

pa neka ono ugrije barem moje,

dok za tebe ne prestanem biti

tek nevidljivi dio svijeta.

5

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija