{"id":23207,"date":"2022-11-09T21:02:49","date_gmt":"2022-11-09T20:02:49","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/?p=23207"},"modified":"2022-11-09T21:02:50","modified_gmt":"2022-11-09T20:02:50","slug":"osveta-gadne-zgrade","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/?p=23207","title":{"rendered":"Osveta gadne zgrade"},"content":{"rendered":"\n

Pro\u0111e deset godina. Zgrada se sada ve\u0107 po starosti isticala me\u0111u kolegama. \u010cak i u oronulom gradu bila je iznimka. Kvart je ostao isti, obi\u010dan, stanarski dio grada. Ne mare\u0107i za okolnu stabilnost i blagostanje, u zgradi se odvijala jedna suptilna, konzistentno progresivna promjena.<\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107ina djece odrasla je i odselila. Obitelji koje su jo\u0161 imale djecu oti\u0161le su same od sebe, svaka prividno iz svog razloga. Tu i tamo uselio se neki nov stanar, ali to nije nadomje\u0161talo sve ve\u0107i broj praznih stanova. Ubrzo je cijela zgrada bila poluprazna, a nije bilo nikakva o\u010ditog razloga kojim bi se ovaj fenomen objasnio. Ono malo preostalih stanara moglo je zamijetiti promjenu atmosfere u zgradi. Nije to vi\u0161e bilo \u017eivo mjesto stanovanja, u kojem su se susjedi dru\u017eili, sva\u0111ali i prigovarali o buci \u201eonih iznad\u201c. Sada su se rijetko vi\u0111ali, svatko bi ulazio i izlazio iz zgrade bez kontakta s drugima, osvr\u0107u\u0107i se iza svakog ugla u prazni hodnik. Svaka obitelj sama se okupljala u stanu kao u nekoj kukuljici, izolirana od ostatka zgrade i otu\u0111ena od ikakvih zbivanja u njoj. Pra\u0161ina se skupljala po hodnicima i snijeg na prilazu ostajao bi nepo\u010di\u0161\u0107en. Pljesnivi miris nelagode visio je nad svakim stanom i svakim hodnikom.<\/p>\n\n\n\n

Zup\u010danici vremena ne staju ni za koga. Vrijeme ne staje ni za ljudske tvorevine. Sada fasade vi\u0161e nije bilo, a nije bilo nijednoga stanara. I dizalo je odradilo svoje posljednje putovanje. Potpuno sama, stajala je usred grada, kao trulo stablo usred \u0161ume. A ljudi, tvorci zgrade, naizgled su bili potpuno zaboravili na nju. Ideja o ru\u0161enju nije ni niknula u gradskome vije\u0107u. Svi su znali da je ondje, da je ru\u017ena i u raspadu, ali nikome nije padalo na pamet da je se sru\u0161i. Zgrada se nije raspadala samo izvana, nego i u sr\u017ei. Jer \u0161to je zgrada no ljudsko stani\u0161te\u2026? Ne\u0161to s ovim mjestom nije bilo kako treba, neka korozivna dekadencija, neki crv raspada uvukao se u hodnike i stanove, u podrume i tavane, u cijevi i dimnjake, a on nije bio ljudskog izvora niti je izvor bio ne\u0161to banalno poput duhova. Ne, ovo je bilo ne\u0161to sasvim tre\u0107e. Bila je to trule\u017e u samoj zgradi. \u0160to je dovelo do toga, nije sasvim jasno. Jesu li ljudi oti\u0161li pa je onda po\u010dela trule\u017e, ili su ljudi oti\u0161li zbog trule\u017ei? U svakom slu\u010daju, ishod je bio isti.<\/p>\n\n\n\n

I tako, jednoga obla\u010dnog dana, jo\u0161 dalje u budu\u0107nosti, u zgradu provale dva huligana, Stjepan i Matko. Oni su bili prvi koji su u\u0161li od iseljenja posljednjih stanara. Kako to da su ba\u0161 oni razbili tu izolaciju, nije poznato. Dok su tmurni oblaci visjeli na samoj granici po\u010detka ki\u0161e, Stjepan i Matko kro\u010dili su kroz nemirno ustajalu utrobu zgrade, slabo osvjetljenu sumrakom. Malo su \u0161arali okolo, bacali sme\u0107e niz okno dizala, grafitirali i, op\u0107enito, pravili nered. Time je u zgradi zavladao mukli nemir. Neka nervoza, koju Stjepan i Matko nisu mogli osjetiti, obuzela je prazne sobe i hodnike. Tu i tamo nastao bi neugodan propuh ustajaloga zraka. I mo\u017eda bi bilo bolje da nisu razbili ogledalo iz jednog apartmana. Smrskalo se u velike i male ulomke. Oti\u0161li su iz zgrade s neobja\u0161njivom nelagodom, a svojim su upadnim pokretima pokrenuli posljednju etapu mr\u017enje koja se polako zahuktavala u ciglama i armiranom betonu.<\/p>\n\n\n\n

Prva matica u asfaltu, na plo\u010dniku ispred zgrade, pro\u0161la je potpuno nezamije\u0107eno. Prolaznici su je gazili dok su hodali, komentiraju\u0107i koliko je ru\u017ena ta zgrada pored njih, a nitko se nije ni osvrnuo na tlo. Tamo, stopljena s asfaltom, le\u017eala je jedna od onih velikih, \u010deli\u010dnih matica. Druga matica do\u0161la je nekoliko dana kasnije. Le\u017eala je tako\u0111er, kao dio asfalta, nedaleko od ulaza u zgradu. Ni ovu maticu nitko nije primijetio. Naime, nitko od cijelog neshvatljivoga procesa nije i ne\u0107e primijetiti ni\u0161ta.<\/p>\n\n\n\n

S drugom maticom nestao je i najvi\u0161i, dvadeset i peti kat. Ljudi nisu ni\u0161ta primijetili. Kad biste ih zapitali, svi bi rekli \u2013 pa ta je zgrada oduvijek imala samo dvadeset i \u010detiri kata! Tako je nestajalo jo\u0161 matica, klju\u010dnih gra\u0111evinskih elemenata, a broj katova polako se smanjivao. Na kraju, nitko ni nije znao da je zgrada ikada postojala. Ne samo da nije postojala sada, nakon svih tih godina od izgradnje, nego nije nikada ni bila postojala, a oni koju su \u017eivjeli u njoj tako\u0111er vi\u0161e nisu postojali.<\/p>\n\n\n\n

Bila je to osveta jedne gadne zgrade; ljudima, vremenu i sebi.<\/p>\n\n\n\n

Domagoj Anti\u010di\u0107, 3. n<\/p>\n\n\n\n

Photo by Pawel Czerwinski<\/a> on Unsplash<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"