{"id":23201,"date":"2022-11-09T20:57:02","date_gmt":"2022-11-09T19:57:02","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/?p=23201"},"modified":"2022-11-09T20:57:03","modified_gmt":"2022-11-09T19:57:03","slug":"djevojka-iz-ogledala","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/?p=23201","title":{"rendered":"Djevojka iz ogledala"},"content":{"rendered":"\n

Otr\u010dim u kupaonicu prije ostalih uku\u0107ana. Voda po\u010dinje curiti iz pipe, kap po kap. Pljas! Sudaram se sa stvarnim svijetom. Pljas! Hladna voda obgrljuje mi lice kao \u0161to Mjesec grli Sunce kada se susretnu. Evo me, stigla sam. Podi\u017eem glavu prema ogledalu; netko me gleda. Smije se, opona\u0161a me. Pitam se, odakle mi je poznata ova osoba? Gledam je, ona pogleda mene. Pomno joj promatram lice. Ugledam crvenu bubuljicu na njezinu bucmastom obrazu. Sad ju je sram; zacrvenila se. Osmijeh joj blijedi. Ugledam njezine sklopljene, umorne o\u010di. Sme\u0111e su. \u2018Da su barem plave ili zelene\u2019, pomislim. Prestaje se smijati. Nastavljam je gledati. Mala krivulja na podru\u010dju njezina trbuha zapela mi je za o\u010di. Ona me gleda, lice joj je blijedo i prazno. Imam osje\u0107aj kao da gledam u zid. Onda mi odgovara: \u2018Ponekad za\u017eelim uzeti kist u ruke i prepraviti se.\u2019 Ostajem bez rije\u010di, iako se ona sada njima koristi. Poku\u0161avam ju vidjeti, no skriva se. Njezina vatra plamsa pa se polako gasi. Glas joj je sti\u0161an kao da joj netko rukom zatvara usta. Sama je. Okrenem glavu u stranu, ali sada je vi\u0161e nema. Pro\u0161etam se do sobe i otvorim ormar. Ovaj put gleda me iz ne\u0161to manjeg ogledala. Nasmije\u0161im joj se dok joj tjeskoba obuzima tijelo. Pose\u017eem za uskim crnim trapericama, kada ona odjednom upita: \u2018Sigurno \u0107e\u0161 to obu\u0107i?\u2019 Sada vi\u0161e nisam sigurna \u017eelim li obu\u0107i ove traperice. Ruku usmjerim prema plavim trapezicama, kada \u010dujem:\u2019 Trapezice? Ne budi ozbiljna, pa smijat \u0107e ti se!\u2019 Osje\u0107am kako mi para izlazi iz u\u0161iju. Zgrabim prvu stvar koju vidim i odlazim do ogledala. \u2018Misli\u0161 da to mo\u017ee\u0161 obu\u0107i? \u0160to ti misli\u0161, tko si?\u2019 ona se javlja iz kuta ogledala. Prestra\u0161ila me. Za\u0161to ne bih smjela ovo nositi? Pogledam je u o\u010di, ali ona brzo pogleda u stranu. Srami se, ne \u017eeli da je gledam. Polako odvra\u0107a pogled jer i sama zna da je pretjerala. U tom trenutku isti osje\u0107aji prolaze nam kroz tijelo, srca nam lupaju u skladu. Otvara mi svoju ljusku, pokazuje mi biser. Ne mogu skrenuti pogled. Za\u0161to mi ga prije nije pokazala? Ona gleda u mene i ja u nju. Neki ka\u017eu da gledanje osobi u o\u010di otvara pogled na du\u0161u. Po definiciji, du\u0161a je sredi\u0161te mi\u0161ljenja, htijenja i osje\u0107anja, samostalna bit \u010dovjeka. Obje se zagledamo, poku\u0161avaju\u0107i je prona\u0107i. Njezine sme\u0111e o\u010di, koje sam ranije opisala kao obi\u010dne, sada imaju smisao dubine u sebi. U tom trenutku nije mi bitno ima li bubuljicu na obrazu ili savr\u0161ene omjere, vidim samo nju. Vidim ju kroz sve nijanse sme\u0111e. Vidi li ona isto \u0161to i ja? Imam li i ja slojeve sme\u0111e u o\u010dima? Jesu li i moje o\u010di pribli\u017eno lijepe kao njezine? Odjednom se nasmijala, a za njom i ja. Odnekle mi je poznat njezin smijeh, sigurna sam da sam ga ve\u0107 negdje \u010dula. Slu\u0161ati ju kako se smije podsje\u0107a me na zagrljaje, na djetinjstvo. Ima ne\u0161to topline, ne\u0161to radosti i nevinosti u sebi. Osje\u0107am se voljeno; \u017eelim da se i ona tako osje\u0107a. Na\u0161 smijeh skladno putuje kroz kupaonicu sudaraju\u0107i se sa zidovima. Nalik je na zvuk koji valovi proizvode kada udare o obalu, \u017eiv je. S vremenom polako nestaje kroz prozor. Netko pokuca da opere zube.<\/p>\n\n\n\n

Trn-trn! Trznem se, alarm za \u0161est ujutro oglasio se. Sada bih trebala ustati. Je li ovo sve bio samo san? Pogled mi pada na prozor kraj kreveta. Vani je mrak, \u017euta svjetla trepere. Svake pete minute u satu pro\u0111e jedan auto. Preko puta susjedine ku\u0107e stoji nepopravljena svjetiljka. Nabacim smije\u0161ak. U stanu je buka, no u mojim je u\u0161ima zaglu\u0161ena. Sat otkucava sekunde moga postojanja, ali ja samo razmi\u0161ljam o njoj. Otr\u010dim do ogledala, no ona vi\u0161e nije tamo. Po prvi put u ogledalu vidim sebe. U glavi mi je propuh; rubovi moga lica polako oslikavaju osmijeh. Jo\u0161 uvijek je prigu\u0161eno mogu \u0107uti kroz sve nijanse sme\u0111e. Nijedan dan vi\u0161e ne\u0107e biti isti.<\/p>\n\n\n\n

Kiara Blai\u0107, 2. d<\/p>\n\n\n\n

Photo by Ivan Lapyrin<\/a> on Unsplash<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"