Svako jutro, budi me nje\u017ena\nsun\u010deva zraka, igra mi se po licu i \u0161kaklja kapke dok se ne otvore. Miris\ntoplog, skupog \u010daja, tosta i cvije\u0107a miluje mi nosnice i znam da me na stolu od\nebanovine \u010deka dobro napravljen doru\u010dak, zasigurno spremljen s mno\u0161tvom ljubavi.<\/p>\n\n\n\n
Ne sje\u0107am se kada\nsam zadnji put prospavala no\u0107. Gotovo ih vi\u0161e i ne razaznajem, no\u0107 i dan.\nUvijek je mrak zbog tih gustih oblaka pa se plavetnilo neba niti ne nazire.\nBolnih o\u010diju i omamljena umorom, po deseti put provjeravam napuknut sat i\nustajem. Jutro je.<\/p>\n\n\n\n
Blago protrljam o\u010di i zagledam se\nu prizor iza otvorenih vrata balkona. Sunce izlazi, ptice pjevaju proljetnu\npjesmu i kafi\u0107i se otvaraju za ljubitelje jutarnje, svje\u017ee kave. Vjetar pirka i\nple\u0161e kroz drve\u0107e, \u0161u\u0161te\u0107i zaigrano.<\/p>\n\n\n\n
Mutna ki\u0161a lupa po\nprozorima i bespomo\u0107no promatram kapi kako cure sa stropa u nekoliko starih\nkanti. Ponekad po\u017eelim uhvatiti koju ustima, no na samu pomisao, vjerojatno\nsmrtonosne, otrovnosti te vode, suzdr\u017eim se.<\/p>\n\n\n\n
Sjednem na rub kreveta i prebacim\nsjajnu, gustu kosu boje meda s jednog ramena na drugo, spu\u0161taju\u0107i stopala na\nmekan, najlonski tepih. Na vratima se pojavi on, osmijehom od uha do uha, te\nsjeda do mene i poljubi otkriveni dio moga vrata. Raj. Samo nas dvoje i na\u0161a\nbesprijekorna ku\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Osvrnem se oko sebe\ni opazim masnu mrlju na plo\u010dicama kuhinje pa zave\u017eem kosu, prerano osijedjelu\nzbog stresa, i bacim se na posao. Pa\u017eljivo izbjegavaju\u0107i usnula tijela ostalih\nstanovnika \u0161to su se rasula po podu, drhtavom rukom primam spu\u017evicu i\nrazrije\u0111eni deterd\u017eent.<\/p>\n\n\n\n
Premjestimo se za stol pun ukusne\nhrane i cvije\u0107a poput orhideja i mjese\u010deva cvijeta. Dok nam to\u010dim Da Hong Pao\n\u010daj, on namje\u0161ta glazbu na zla\u0107anom gramofonu. Prome\u0161kolji se u stolcu nasuprot\nmene i zagleda u elektri\u010dni kalendar na mramornom zidu.
\n\u201c\u0160to je?\u201d upitam.<\/p>\n\n\n\n
Ispiru\u0107i spu\u017evicu\nod masti, na stolu ugledam kruh, tvrd kao kamen i ustajao. Primam ga u jednu\nruku te drugom, tupim no\u017eem, po\u010dinjem strugati plijesan. \u0160to vi\u0161e gulim, sve mi\nje vi\u0161e jasno da danas ne\u0107u jesti \u2013 moram misliti na malene, na starije, na\nbolesne. Ra\u010dunaju na mene.<\/p>\n\n\n\n
Ne odgovori mi odmah. Ne\nrazumijem \u0161to ga smeta. Imamo ba\u0161 sve i nikakvu odgovornost!<\/p>\n\n\n\n
\u201cJesi li znala da je danas\n\u010detvrta godi\u0161njica? \u010cetiri godine od\u2026\u201d<\/p>\n\n\n\n
\u201cNisam! Ba\u0161 lijepo.\u201d<\/p>\n\n\n\n
Na ove rije\u010di, razroga\u010di o\u010di i\nispusti srebrnu vilicu iz ruke. \u201cZar se ne osje\u0107a\u0161 niti barem malo krivo?\u201d<\/p>\n\n\n\n
\u201cZa\u0161to bih se osje\u0107ala krivo?\u201d<\/p>\n\n\n\n
\u201cSvi ti ljudi! Mi se utapamo u\nslavi, razbacujemo novcem \u2013 novcem zara\u0111enim na njihovoj smrti, a ti se ne\nosje\u0107a\u0161 lo\u0161e?\u201d<\/p>\n\n\n\n
Protrljam lice\nrukama i zapalim cigaretu, staru i vla\u017enu. Parket \u0161kripi svakim korakom zbog\n\u010dega se niti najmanje ne za\u010dudim kada se svi probude. \u010cetvero staraca, troje\ndjece i ja, u stanu od pedeset kvadrata, slu\u0161amo jutarnji radio s lo\u0161im\nsignalom. Skupimo se na poderane jastuke na podu, dijelimo kruh i pri\u010damo dok u\npozadini svira ista glazba od prije pet godina ili vi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
\u201cPa to nam je bila jedina opcija.\nTa cjepiva je bilo malo, neki su morali umrijeti,\u201d nastavim mirno nanositi\nmaslac na \u017eemlju.<\/p>\n\n\n\n
Hrana se hladi, a on, zbog\nprevelike strasti, pljucka po njoj. \u201cIzbacili smo ih iz gradova, podigli\nzidove, uzeli njihov novac! Ostavili smo ih vani da se zaraze i umru bez\nnjege!\u201d<\/p>\n\n\n\n
\u201cDa nismo \u017ertvovali neke ljude\ntada, misli\u0161 li stvarno da bi danas, u 2025., \u017eivjeli dobro kao sad?\u201d ka\u017eem, a\non utihne. \u201cVirus bi se nastavio \u0161iriti, ekonomija bi propala, svi bi \u017eivjeli u\njadu. Je li to stvarno vrijedno toga da sa sigurno\u0161\u0107u mo\u017eemo re\u0107i da smo na\nkraju \u010dak ostali moralno korektni?\u201d<\/p>\n\n\n\n
Voditelj radio\nstanice najavljuje \u010detiri godine od najkontroverznijeg svjetskog glasanja u\npovijesti \u010dovje\u010danstva. Zbog manjka cjepiva protiv virusa, neki su odbacili\nsvoju ljudskost i odabrali pogubiti tri \u010detvrtine ljudskog roda kako bi\npre\u017eivjeli samo oni dovoljno imu\u0107ni da otplate cjepivo. Ipak, ve\u0107ina je\nprevladala i podarila nam \u017eivot \u2013 nimalo rasko\u0161an, ali \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n
\u0160utke pilji u mene, a zatim u\npod. Nije bio prvi koji me osu\u0111ivao zbog moga stava i ne\u0107e biti niti zadnji.<\/p>\n\n\n\n
\u201cDa smo posustali, da je glasanje\npropalo, nitko ne bi bio sretan. Popravili smo ekonomiju, zaustavili smo\npandemiju, \u010dak se i priroda umirila od velikog smanjenja prometa. Spasili smo\nsvijet. Shvati to.\u201d<\/p>\n\n\n\n
Znam da je to kraj ovog\nrazgovora. Tako\u0111er znam da no\u0107as idem u krevet sama, a da se ujutro budim, jo\u0161\njednom, kao udovica. Jedan za drugim, prijatelji, ljubavnici, obitelj, svi su\noni slabi i bje\u017ee sami od sebe i svoje odluke.<\/p>\n\n\n\n
Sklopim o\u010di i\nnagnem glavu unazad od premorenosti, duboko udahnem i osjetim vru\u0107u, dje\u010dju\nruku na bedru. Pri\u010dekam da mi se maglovit vid pro\u010disti pa pogledam sve oko\nsebe. Nema ni plijesni, ni kanti vode, ni masnih mrlji, sve dok su oni oko\nmene. I ne mogu se ne nasmijati. Ne mogu biti nesretna s njima.<\/p>\n\n\n\n
A ja, ja se uvjeravam da sam\nsretna,<\/p>\n\n\n\n
Ja sam sretna,<\/p>\n\n\n\n
iako imam sve,<\/p>\n\n\n\n
iako nemam ni\u0161ta,<\/p>\n\n\n\n
jer sam sama.<\/p>\n\n\n\n
jer nisam sama.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
Zoe je ovom pri\u010dom postala finalistica Festivala europske kratke pri\u010de za mlade 2020.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Svako jutro, budi me nje\u017ena sun\u010deva zraka, igra mi se po licu i \u0161kaklja kapke dok se ne otvore. Miris toplog, skupog \u010daja, tosta i cvije\u0107a miluje mi nosnice i znam da me na stolu od ebanovine \u010deka dobro napravljen doru\u010dak, zasigurno spremljen s mno\u0161tvom ljubavi. Ne sje\u0107am se kada sam zadnji put prospavala no\u0107. […]<\/p>\n","protected":false},"author":20,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":"","_links_to":"","_links_to_target":""},"categories":[94,246],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17276"}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/20"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=17276"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17276\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":17277,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/17276\/revisions\/17277"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=17276"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=17276"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mioc.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=17276"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}