XV. gimnazija, Jordanovac 8. Zagreb

Nisam više tu /Kiara Blaić

+3

Nisam više tu. / S mjesta se nisam pomaknuo, / ali nisam više tu. (Vasko Popa)

Mjesta oko mene izgledaju isto. Iz grada u grad prolazim sam, samo me još jedna izgubljena želja drži prisebnim. Ljudi oko mene izgledaju isto, uvijek žure u potrazi za slobodom. Kuće oko mene izgledaju isto, sve stoje obojene istim bojama. Auti oko mene izgledaju isto, u njima ljudi što izgledaju isto, kreću se a da ne znaju gdje im je odredište. Stabla oko mene izgledaju isto, cvijeće oko mene izgleda isto, čak i trava oko mene izgleda isto. Samo se nebo ponekad mijenja. Nije li smiješno? Svi gledamo u isto nebo, ali ono jedino nikada nije isto.

Ujutro zazvoni budilica, kao i svako jutro. Svako je jutro isto. Perem zube, tuširam se, pravim doručak. Pogled mi padne na prozor; izlazak Sunca boji nebo u crvenu, pa zlatnu, pa ružičastu boju. Cvrkut ptica ne dopušta mi spavati. Ustajem na prizor susjeda kako žalosno gleda u izlazak Sunca. Što li samo vidi u velikoj lopti topline kilometrima udaljenoj od nas? Pojačam radio, jutarnje su vijesti: „Dobro jutro, Zagrebe! Spremni smo za novi dan. Vani je 7 stupnjeva, bolje da se slojevito odjenete. Iz stožera danas javljaju o popuštanju mjera, svi se učenici vraćaju u školu!..“ Čujem zaglušenu posljednju rečenicu. Prekinu me koraci, mama gasi radio. Bježim u sobu uzbuđen zbog povratka u školu. Na grani cvrkuću ptice. Među njima vrane grizu veš susjedi Milić. Znam da ih mama ne voli jer su jedanput pojele pola čarapa koje je htjela nositi na razgovor za posao. Čujem škripanje kvake i glumim da spavam. „Proklete bile vrane! Miliću, ustani, vrane mi jedu veš!“ uznemireno viknem svom umirovljenom mužu. On nešto promumlja u bradu i nastavi spavati. Bijes šika iz mojih očiju te se kao loptica otkotrljam po vrelu vodu. Lonac kipi. Pitam se hoću li ga ikada preboljeti. Mama mi tapša rame, a cimerica pokušava shvatiti kako ugasiti kipući lonac. Odjednom, pras! „Marija, rekla sam ti da ugasiš kašu za maloga! Zar ti, dijete, nikada nećeš naučiti?!“ viče mi svekrva iz dnevnog boravka. Plavooko, svjetloputo dijete trči po stanu. Što li mi je ovo trebalo? Zazvoni mi alarm iako već sat vremena sjedim na krevetu i gledam u strop. Od danas imam osamnaest godina, ali osjećam se kao djevojčica u trećem razredu osnovne škole. Gdje li mi je vrijeme prošlo? Čujem kucanje po vratima: „Kuc-kuc! Sretan rođendan ti…“ Šetam parkom i razmišljam o sestri. Lola skače od veselja i odjednom na mene viče starica s kosom u punđi: „Te živine treba poubijati, zamalo sam umrla, kako me napala!“ Nakon što sam joj se ispričavao dobrih deset minuta, nazvao me šef uprave: „Milane, raspad sistema!“ Koji kaos. Danas mora da sam ustao na lijevu nogu. Trčim pored čovjeka na kojeg se dere starica, normalno jutro na Jarunu. Sat pokazuje osam, zovem kćer je li stigla u školu. Zvoni mi mobitel, mama me zove. Zamolim učiteljicu da me pusti van da joj se javim. Na hodniku susrećem spremačicu i daje mi bombon. „Kako li je pametna ta mala Lana“, pričam kolegici, „svaki me put pozdravi na hodniku“. Kolegica mi ponovno priča o djetetu bivšeg dečka. Još ga voli, a meni se sada uopće ne sluša o njezinim problemima. Makar nabacujem lažni osmijeh i nastavim brisati prozor. Na stablu jato ptica sjedi i cvrkuće. Dolje domar otpuhuje lišće nekom sivom mašinom. Sa strane ljuta baka baca kipuću vodu na vrane. Ispod mene djevojčica razgovara s mamom.

Odletim do drugog parka. Na prozoru djevojčica jede tortu s roditeljima, dva prozora do njih neka teta plače. Ulicu dalje svekrva se svađa na telefon. Slijećem na prozor gdje mi prijatelji cvrkuću. S lijeve strane vidim prozor, a u stanu čovjeka što leži na podu. Ugledam mrvice kruha na stolu pa uletim u stan. Uđem u stan svoga zaručnika koji leži nepomično na podu u lokvi crvenila. Užasnuta sam, strah obuzima moje tijelo. Vrabac jede mrvice sa stola i brzo ga potjeram. „Zovite hitnu!“ uzviknem. Pridržavajući ga, ugledam papir kraj kruha. Na njemu samo kratko piše: „Oprosti mi draga, nisam više tu. S mjesta se nisam pomaknuo, ali nisam više tu. Tvoj Vasko.“

                                                                                                                          Kiara Blaić, 1. d

+3

Comments are closed.

Loading...
XV. gimnazija