Utorak je, popodnevna smjena. Neki razred u našoj školi poslije velikog odmora piše test iz Biologije. Prosječan razgovor dvaju Miočana između 1. i 2. sata sadrži barem nekoliko „Ma, dobro, to je logično” rečenica, ispremiješanih s „Tog se sjećam iz osnovne!” Sigurno se čuje i „Ma, to ću si napisati na šalabahter”, ili pak „To ću prepisati od Ane u klupi ispred, ona će biti ista grupa kao i ja!”
Ne postoji osoba koja nikada nije prepisivala. Nekad je to jedini put koji vidimo kao izlaz iz sigurne negativne ocjene u e-Dnevniku, a nekad smo samo željni onog jednog boda koji će nam sigurno značiti ocjenu više.
Jasno je zašto prepisujemo. Želimo dobiti bolji rezultat, mislimo da znamo bolje nego što bi ocjena bez prepisivanja pokazala. Možda je u pitanju neki predmet koji nas ni najmanje ne zanima i jednostavno ne vidimo smisao učenja nečega za što nas nije briga. To bismo vrijeme mogli iskoristiti na neki drugi način, na primjer učeći predmete koji će nam sigurno trebati za maturu. S druge strane, mogli bismo isto vrijeme provesti i u izlasku ili otići na koncert za koji imamo karte već mjesecima. Uvijek postoji vjerojatnost da taj vikend stvarno nismo stigli učiti, morali smo obaviti mnogo drugih stvari! Rezultat je isti: varali smo na testu.
Naravno, razlika je u tome jesu li nas uhvatili ili ne. Ako jesu, slijedi izrazito poricanje prepisivanja i kajanje što smo ikad pogledali na mobitel usred sata. Možda se čak i posvađamo s profesorom jer nismo imali ništa u džepu, to se njima samo učinilo. Kako god da bilo, vjerojatno je prozirno i neuspješno. I tako smo završili bez testa za vrijeme testa, s bilješkom u e-Dnevniku i noćnom morom svakog Miočana, jedinicom u rubrici.
I dalje je utorak, ali ispit je iz nekog drugog predmeta neki drugi sat. Ovog puta sve smo uspjeli prepisati, profesor je samo sjedio cijeli sat i zurio u zaslon svog školskog laptopa. Stigli smo i provjeriti odgovore s kolegom iz klupe. Stvarno savršen zločin. Izlazimo iz učionice u Z hodniku, presretni, čak i malo bahati jer je bilo prejednostavno za izvesti. Govorimo sljedećem razredu da profesor samo sjedi cijeli sat ili da je test bio kao onaj koji je imao E razred. Sve je super.
Krajem tjedna dotični profesor donosi testove na uvid. Gle čuda, cijeli je razred pokupio petice! One dvije cure iz prve klupe, koje nikad ne prepisuju, jedine su dobile manje od pet. Tko im je kriv kad nisu tako snalažljive kao mi!
Tu peticu zaboravit ćemo za otprilike sat i pol.
I to je kratak prikaz jednog od najvećih problema u našem školovanju: cijenimo ocjene, a ne znanje.
Želimo proći izvrsnim uspjehom i želimo imati dobre rezultate. Možda nam je za željeni fakultet jako važan prosjek ocjena. Možda nas roditelji stalno podsjećaju da svaki prosjek koji nije 5.00 nije ni savršen i to nas stavlja u začarani krug lova onih brojeva na kraju svjedodžbe. Možda si sami izazivamo stres. Bilo kako bilo, prisutnost tog pritiska je neporeciva. No nije realna slika generacije da svi imaju pet. Statistički je to gotovo nemoguće. Ocjene su tu kako bi vrednovale naš rad i naše znanje, a problem je što ih poistovjećujemo s tim spomenutim radom i znanjem. Ne opisuju nas kao osobu niti kao učenika, tu su jednostavno za povratnu informaciju.
Vjerojatno smo i svjesni toga, ali u trenu kada ne znamo cijelu stranicu testa zaboravljamo da bi bilo korektno dobiti ocjenu manje jer taj vikend stvarno nismo učili za taj test i ne zaslužujemo peticu koju će dobiti osoba od koje smo prepisali. Zaboravljamo i da je to zaista samo ocjena, skup nekih piksela na zaslonu, koje se uskoro nećemo ni, kamoli za godinu ili dvije. Bilo bi korektno, ali ne i praktično. Morat ćemo se onda više truditi cijelu godinu da nadoknadimo tu dvojku jer je potrebno pet petica da se dvojka poništi! Zašto bismo si to namjerno radili? Zašto bismo sami sebe sabotirali u uspjehu iz nekog predmeta? Zašto bismo bili odgovorni za svoje postupke?
Tu sad već izlazimo iz okvira školovanja jer se s nepravdom susrećemo u apsolutno svakom dijelu života. Istina je, prepisivanje je školski primjer nepravde, doslovno i figurativno. Neki će reći da je bitno biti snalažljiv i da je to važnija vještina od bilo koje naučene u školi. Da, snalažljivost nam može spasiti život na milijun načina, ali poštenje je vrlina koju je bolje imati (od petice u imeniku).
Tekst: Antonija Vukadin, 4.D
Naslovna fotografija: Museums Victoria na Unsplash